Zavodnik
Starozavjetni tekstovi vrve takvim, antropomorfnim slikama Boga od kojih nas prolaze srsi i hvata jeza. U očima ega, takav Bog, ne samo da je moguć, nego i poželjan. Štoviše, jedini zamislivi. Dva tisćljeća nakon nove slike Boga koju nam je objelodanio Isus Krist otkrivajući novi zakon istine po kom se život ravna, ljudska je svijest ostala uz onu prastaru viziju, po svojoj temeljnoj strukturi, daleko bliskiju vlastitoj naravi. Nije neuobičajeno da mnogi sebi naprosto ne mogu zamisliti Boga pred kojim ne bi strahovali. To im nekako dođe kao - suha tekućina, oksimoron . Mogli bi ga zamisliti bez svemoći, još lakše bez ljubavi, ali bez biča straha... 'Si normalan! Bog i strah oduvijek idu zajedno kao dva lica istog novčića i nema te sile koja bi čovjeka, poistovjećena s egom, uvjerila u suprotno. Unatoč svekolikoj mudrosti i moći kojima je zračio, Isus je donekle uspio uvjeriti tek neznatno malu grupicu ljudi. Pa i njih samo do prve ozbiljnije kušnje.
Dođite k meni svi koji ste umorni i opterećeni i ja ću vas okrijepiti. I dolazili su mu, ali uglavnom oni koji ionako više nisu imali što izgubiti. Uglednici poput Nikodema, kojeg je izjedao crv sumnje u vidu mučnog pitanja "A što ako ipak ima pravo?", držali su se na pristojnoj udaljenosti, pomno skriveni od budnih očiju svijeta koje bi lako mogle prezreti i samu ljubopitljivost. Teško da bi ego došao u iskušenje da podcijeni moć vlastite naravi. Običnoj svjetini se to ponekad i može dopustiti, ali ne i onima kojima nije mjesto među njima. Svjetina kao svjetina, ne pokazuje prevelik interes osim za spektakle. Tako su Isusu preostali jedino učenici i oni s margina društva, gubavci, slijepci, bolesni, otuđeni. Plus Nikodem. I možda bi na tome sve i ostalo da se nije umiješao jedan rimski car koji je, želeći svrgnuti svoje suparnike i sam vladati carstvom, jednim potezom carskoga pera, toliko umnožio broj Isusovih sljedbenika da su, preko noći, postali najbrojnije mnoštvo neke religije ikad. Ono što nije pošlo za rukom ni Isusovoj riječi, ni djelu, pošlo je jednom carskom proglasu. Snagom tog proglasa dojučerašnji progonitelji kršćana postadoše kršćani i odmah se latiše poučavanja o istinskoj naravi i poslanju Kristovu. Malo karikirano, tek toliko da se naglasi suština.
Sve u svemu, moglo je ispasti i gore s obzirom na to da je carska riječ bila jednakopravna u svjetovnoj i u duhovnoj sferi, baš kao i crkvena nešto kasnije. Ne znamo što bi o tome imao reći sam Isus, no svakako za svoje naukovanje ne bi odabrao carsku palaču, još manje bi golemu masu ljudi silom tjerao u svoj tor, a najmanje ih zvao svojim učenicima, zastupnicima ili nasljedovateljima. Kao kad bi hipotetski profesor Einstein, svojim profesorskim ukazom, tisuće neukih, zabezeknutih seljaka proglasio kvalificiranim profesorima kvantne fizike, samo zato jer ima takvu ovlast. Bi smo li obrazovanje svoje djece, bez ikakve dvojbe, povjerili u ruke tih novo-kreiranih profesora? Da. Ukoliko bi smo na to bili prisiljeni. Vjera, baš kao i ljubav, može nastati jedino iz slobode. Suprotno tome, prisila ih sasjeca u korijenu. Nikakva zla u tome da se neki sustav vjerovanja omasovi, ako ne uključuje prisilu, no kakva korist od toga, ukoliko se njime ništa ne postiže na prosvjetljenju ljudskoga duha, zapitao bi Isus da je bio upitan.
Došao sam da budem svjetlo istine u vašoj vlastitoj duši i vašemu srcu, a ne istina iz nečijeg tuđeg pera; najmanje iz pera careva, kraljeva i ostalih, njima sličnih, učitelja. Može li vuk poučavati ovce što je to povjerenje; može li ga svjedočiti vlastitim životom? Ne biram učenike po onome što govore o sebi, nego po onome što svjedoče o sebi. Moć istine ne ovisi o broju usta koja ju izriču, nego o broju onih koji po njoj žive postajući slobodni od robovanja egu. Koliko je takvih u zajednicama ovisnim o brojnosti? Bilo bi zadivljujuće vidjeti da se ti brojevi poklapaju, no znamo da nije tako. Brojnost nije sredstvo za stjecanje moći, nego za stjecanje nadmoći. Za razliku od moći, nadmoć je u službi sile i stoga u službi svijeta i nema nikakve veze s onom koju je Krist svjedočio.
Ne volite svoj život jer ne volite sami sebe. Otuda izviru sve patnje, bijede i mizerije, nikako iz same naravi života. Vaša urođena sebičnost to potvrđuje. Božja narav, suprotno ljudskoj, očituje se u sebedarju. To je narav ljubavi. Budući ste dionici te naravi, ne možete biti sretni i spokojni ako joj se suprotstavljate. Peć je beskorisna ukoliko u njoj trajno ne održavate žar vatre. Služeći egu činite suprotno. On nije vaša istinska narav, nego zavodnik koji vas želi u to uvjeriti. Niste taj zavodnik. Onaj ste koji se dao zavesti. Zavedeni. Ako bi ste kakav grumen zlata zatrpali, kako god velikom gomilom otpada, zlato bi i dalje ostalo ono što jest - zlato. Vi se, međutim, tvrdoglavo poistovjećujete s tim otpadom samo zato što tako sugerira zavodnik. Nisam li vam otkrio tajnu pobjede nad njim? Ne uzmičite pred njegovim strahovima; ne opirite se njegovim udarcima. Sve što čini lažno je kao i on sam i nema moć da vam naudi ako mu osporite stvarnost.
Moć zavodnika leži jedino u činjenici što se vi bojite i tako, upravo svojim strahom, potvrđujete njegovu realnost. Kažem vam: Ne bojte se! Privid ostaje privid bez obzira koliko vam djeluje stvarnim. Strah je puka vjera u moć privida. Upalite, dakle, svjetlo istine i privid će nestati. Do tada, on će se doimati posve stvarnim. I bit će stvaran kao i sjene po vašim zidovima u polumračnoj prostoriji. Ljubav prema sebi je condicio sine qua non same ideje ljubavi. Kako ćeš, u protivnom, voljeti bližnjega kao sebe samoga ukoliko ne voliš sebe. Vrijedi zapamtiti kako sebičnost nema nikakve veze s ljubavlju prema sebi. Sebičnost je opreka ljubavi. Kada bi ljubav uključivala sebičnost, svemira ne bi bilo. Isus je bio utjelovljena krotkost. Nije to ona, gotovo patetična, skromnost i skrušenost kako to ljudi obično zamišljaju. Baš naprotiv. To je neizmjerna moć i spokoj duha posve lišenog ega.
Čovjek je stvoren na sliku ljubavi, ne na sliku sebičnosti i tu istinu ne može dokinuti nikakva i ničija vjera u strah. Isus je zato neumorno grmio na farizeje i svećenike koji su, podržavajući upravo takvu vjeru, davali poguban primjer narodu. Nije to bilo ništa osobno. Isus, naravno, nije nikoga osuđivao na osobnoj razini. Samo je ukazivao na beskorisne i štetne obrasce vjerovanja koji rezultiraju lošim posljedicama. Usprkos svijesti o nesrazmjernoj razlici između svoje i Njegove razine svijesti, i napose krotkosti, nastojim, sukladno toj razini, činiti to isto. Bez osuđivanja i prosuđivanja na razini čovjeka, osobe. Ni svi ostali, dakako, ne čine drugačije, ukoliko iskazuju svoj osobni stav. U moru će se, međutim, uvijek utopiti oni koji ne savladaju vještinu plivanja koju potencijalno imaju, bez obzira na osobni stav. Ukoliko ti stavovi ne donose blagotvorne plodove, možda je to dobar povod da ih promijenimo. Kaos, naime, i postoji samo zbog toga: Da od njega stvorimo kosmos kao što to čini Bog.
Ustrajući na svojim neproduktivnim stavovima stvorili smo sami sebi nepregledno more patnje. Zbog suludih, za sretno življenje, posve irelevantnih, podjela postali smo nesposobni jedni u drugima vidjeti i ljudsko lice, a kamo li lice Božje. Možda će, jednom u budućnosti, svi ljudi pripadati istoj religiji, istoj državi i istom narodu, no unatoč toga, ne biti braća jedni drugima. Nismo li i sada pripadnici iste vrste, iste naravi, iste civilizacije, iste planete...? Strahu nije do harmonije i sklada. On žeđa za razdorom i sve dotle dok ga u sebi hranimo bit će nam gospodarom. Ni jedan problem ne može se riješiti sa razine na kojoj je nastao. Samo jedna oštroumna misao, poput ove, može pokrenuti lavinu promjene u ljudskoj svijesti. Ona znači isto što i ona: Ne opirite se zlomu! Ponekad nam je potrebno izreći nešto na više načina da bi smo shvatili smisao. No bitno je da shvatimo, pa kako god. Nije li sazrijelo vrijeme da, umjesto opiranja zlu dodatno ga jačajući, barem za promjenu, pokušamo usvojiti savjete onih kojima, ako ništa drugo, priznajemo duhovnu superiornost. U protivnom, uludu smo protratili razbor.
Nećemo se vratiti u rajski vrt sve dok ne otkrijemo put do njega. S tamnim povezom na očima duha, ne možemo ga pronaći. Povez je sveprisutni ego koji, srazmjerno uljuđenosti građanskog morala, postaje sve zlokobniji, razorniji i toksičniji, kako za čovjeka tako i za cijelu zemlju. Međuljudski odnosi na svim razinama, nedvojben su pokazatelj neupitne dominacije ega koja gotovo i ne ostavlja mjesta ljubavi, osim u poeziji, pjesmama i romantičnim filmovima. U realnim odnosima, na žalost, nema ni traga od tog uzvišenog ideala zvanog ljubav, usprkos činjenici da je utkan u našu iskonsku narav. Trpamo pod ljubav koješta i svašta upravo zato jer ne znamo što je to zapravo. Nikada ju nismo susreli ni u sebi, ni u drugima. Nikakvo, dakle, čudo što, mjesto u raju zemaljskom, živimo u dolini suza. Suzama ju je ispunio naš vlastiti ego kojeg uporno niječemo osiguravajući mu podmuklo, tamom zaklonjeno, neometano jačanje.
Tako su svi naši odnosi, zapravo, više ili manje zakamuflirani, odnosi borbe moći ili trgovački odnosi, kao i svaki drugi, utemeljeni na poznatim zakonima tržišta. Čovjek, međutim, nije roba, pa se ne može ni tretirati kao roba, ukoliko želi biti čovjekom. U raljama ega gubi se ljudskost na račun samo-živosti i čovjek, sve više i više, doživljava sebe kao ego s jedva primjetnim natruhama čovječnosti. Samo letimičan pogled na stanje svijeta, bez podrobnih analiza i statističkih krivulja, sasvim je dovoljan da se prostim zorom uoči tko je tu gazda. Neprikosnoveno gospodari u našim obiteljskim, bračnim, poslovnim i prijateljskim odnosima i ponad svega; našim odnosom sa sobom otkuda i izvire. Nitko nas nije učio ljubavi prema sebi. Marljivo učeći oponašanjem, usvajali smo obrasce ega sve dok, procesom internalizacije, nisu prihvaćeni kao naša vlastita narav. I začarani krug se zatvara. U tom ludilu zablude nema stvarnih krivaca, ali žrtava ima napretek. Žrtve smo svi , cjelokupni ljudski rod koji tolika pusta stoljeća, obezvrijeđujući i zatirući božanski dar slobode u sebi i drugima, pokorno robuje jednoj posve stihijskoj sili koji ga vodi sve dublje u pakao. Uglavnom nesvjestan svoje dijagnoze trudi se živjeti puninu života za koju je stvoren osjećajući, duboko, duboko u sebi, nepremostivi jaz između te, plemenite, izvorne težnje i surove realnosti koja ju poriče.
Svaki je čovjek izvorno dobar. Svaka duša sveta i svako srce plemenito. Takvima smo stvoreni. Do paradoksalnog nesklada dolazi zbog činjenice što, gotovo nikada, ne osluškujemo svoju dušu. Njena je istina posve suprotna istini ega, pa su i plodovi takvi. Nemoguće je plivati u vodi i ostati suhim. Nemoguće je živjeti u harmoniji s dušom iz ego stvarnosti. Svjedoče to naši vlastiti životi na svim razinama, pa, ako promatramo vrlo pozorno i ustrajno, nedvojbeno ćemo otkriti istinu koja se krije iza tog neobičnog nesklada svojstvenog samo ljudskim bićima. Jedino ljudska bića, naime, imaju ego. On proizlazi iz uma, a ne iz naravi i kao takav svediv na puku karakteristiku uma koja nije nepromjenjiva. Um se, na sreću, dade preodgajati. U protivnom, nikada ne bi smo savladali vještinu jezika, čitanja, pisanja... S egom stvari stoje isto. On predstavlja cjeloviti, naoko smisleni, no potpuno pogrešan skup obrazaca ponašanja i sustava uvjerenja utemeljen na posve pogrešnim postavkama koje odaju temeljnu zabludu o stvarnosti života. Zabludu o tome što je život i tko smo mi u svojoj suštini. Jesmo li svoje tijelo, ime, spol, titula, imovina, različite uloge koju igramo u svakom različitom odnosu, ili postoji nešto što sve to transcendira?
Iz čega i zbog čega se rađa potreba sebičnosti čak i onda kada ničim nije ugroženo ništa od navedenog? Zašto ego ima toliku potrebu ka samouzdizanju i unižavanju drugih? Zašto mu nije dovoljno biti jednak među jednakima. Na to pitanje pokušat ćemo odgovoriti u narednom poglavlju.
Ne volite svoj život jer ne volite sami sebe. Otuda izviru sve patnje, bijede i mizerije, nikako iz same naravi života. Vaša urođena sebičnost to potvrđuje. Božja narav, suprotno ljudskoj, očituje se u sebedarju. To je narav ljubavi. Budući ste dionici te naravi, ne možete biti sretni i spokojni ako joj se suprotstavljate. Peć je beskorisna ukoliko u njoj trajno ne održavate žar vatre. Služeći egu činite suprotno. On nije vaša istinska narav, nego zavodnik koji vas želi u to uvjeriti. Niste taj zavodnik. Onaj ste koji se dao zavesti. Zavedeni. Ako bi ste kakav grumen zlata zatrpali, kako god velikom gomilom otpada, zlato bi i dalje ostalo ono što jest - zlato. Vi se, međutim, tvrdoglavo poistovjećujete s tim otpadom samo zato što tako sugerira zavodnik. Nisam li vam otkrio tajnu pobjede nad njim? Ne uzmičite pred njegovim strahovima; ne opirite se njegovim udarcima. Sve što čini lažno je kao i on sam i nema moć da vam naudi ako mu osporite stvarnost.
Moć zavodnika leži jedino u činjenici što se vi bojite i tako, upravo svojim strahom, potvrđujete njegovu realnost. Kažem vam: Ne bojte se! Privid ostaje privid bez obzira koliko vam djeluje stvarnim. Strah je puka vjera u moć privida. Upalite, dakle, svjetlo istine i privid će nestati. Do tada, on će se doimati posve stvarnim. I bit će stvaran kao i sjene po vašim zidovima u polumračnoj prostoriji. Ljubav prema sebi je condicio sine qua non same ideje ljubavi. Kako ćeš, u protivnom, voljeti bližnjega kao sebe samoga ukoliko ne voliš sebe. Vrijedi zapamtiti kako sebičnost nema nikakve veze s ljubavlju prema sebi. Sebičnost je opreka ljubavi. Kada bi ljubav uključivala sebičnost, svemira ne bi bilo. Isus je bio utjelovljena krotkost. Nije to ona, gotovo patetična, skromnost i skrušenost kako to ljudi obično zamišljaju. Baš naprotiv. To je neizmjerna moć i spokoj duha posve lišenog ega.
Čovjek je stvoren na sliku ljubavi, ne na sliku sebičnosti i tu istinu ne može dokinuti nikakva i ničija vjera u strah. Isus je zato neumorno grmio na farizeje i svećenike koji su, podržavajući upravo takvu vjeru, davali poguban primjer narodu. Nije to bilo ništa osobno. Isus, naravno, nije nikoga osuđivao na osobnoj razini. Samo je ukazivao na beskorisne i štetne obrasce vjerovanja koji rezultiraju lošim posljedicama. Usprkos svijesti o nesrazmjernoj razlici između svoje i Njegove razine svijesti, i napose krotkosti, nastojim, sukladno toj razini, činiti to isto. Bez osuđivanja i prosuđivanja na razini čovjeka, osobe. Ni svi ostali, dakako, ne čine drugačije, ukoliko iskazuju svoj osobni stav. U moru će se, međutim, uvijek utopiti oni koji ne savladaju vještinu plivanja koju potencijalno imaju, bez obzira na osobni stav. Ukoliko ti stavovi ne donose blagotvorne plodove, možda je to dobar povod da ih promijenimo. Kaos, naime, i postoji samo zbog toga: Da od njega stvorimo kosmos kao što to čini Bog.
Ustrajući na svojim neproduktivnim stavovima stvorili smo sami sebi nepregledno more patnje. Zbog suludih, za sretno življenje, posve irelevantnih, podjela postali smo nesposobni jedni u drugima vidjeti i ljudsko lice, a kamo li lice Božje. Možda će, jednom u budućnosti, svi ljudi pripadati istoj religiji, istoj državi i istom narodu, no unatoč toga, ne biti braća jedni drugima. Nismo li i sada pripadnici iste vrste, iste naravi, iste civilizacije, iste planete...? Strahu nije do harmonije i sklada. On žeđa za razdorom i sve dotle dok ga u sebi hranimo bit će nam gospodarom. Ni jedan problem ne može se riješiti sa razine na kojoj je nastao. Samo jedna oštroumna misao, poput ove, može pokrenuti lavinu promjene u ljudskoj svijesti. Ona znači isto što i ona: Ne opirite se zlomu! Ponekad nam je potrebno izreći nešto na više načina da bi smo shvatili smisao. No bitno je da shvatimo, pa kako god. Nije li sazrijelo vrijeme da, umjesto opiranja zlu dodatno ga jačajući, barem za promjenu, pokušamo usvojiti savjete onih kojima, ako ništa drugo, priznajemo duhovnu superiornost. U protivnom, uludu smo protratili razbor.
Nećemo se vratiti u rajski vrt sve dok ne otkrijemo put do njega. S tamnim povezom na očima duha, ne možemo ga pronaći. Povez je sveprisutni ego koji, srazmjerno uljuđenosti građanskog morala, postaje sve zlokobniji, razorniji i toksičniji, kako za čovjeka tako i za cijelu zemlju. Međuljudski odnosi na svim razinama, nedvojben su pokazatelj neupitne dominacije ega koja gotovo i ne ostavlja mjesta ljubavi, osim u poeziji, pjesmama i romantičnim filmovima. U realnim odnosima, na žalost, nema ni traga od tog uzvišenog ideala zvanog ljubav, usprkos činjenici da je utkan u našu iskonsku narav. Trpamo pod ljubav koješta i svašta upravo zato jer ne znamo što je to zapravo. Nikada ju nismo susreli ni u sebi, ni u drugima. Nikakvo, dakle, čudo što, mjesto u raju zemaljskom, živimo u dolini suza. Suzama ju je ispunio naš vlastiti ego kojeg uporno niječemo osiguravajući mu podmuklo, tamom zaklonjeno, neometano jačanje.
Tako su svi naši odnosi, zapravo, više ili manje zakamuflirani, odnosi borbe moći ili trgovački odnosi, kao i svaki drugi, utemeljeni na poznatim zakonima tržišta. Čovjek, međutim, nije roba, pa se ne može ni tretirati kao roba, ukoliko želi biti čovjekom. U raljama ega gubi se ljudskost na račun samo-živosti i čovjek, sve više i više, doživljava sebe kao ego s jedva primjetnim natruhama čovječnosti. Samo letimičan pogled na stanje svijeta, bez podrobnih analiza i statističkih krivulja, sasvim je dovoljan da se prostim zorom uoči tko je tu gazda. Neprikosnoveno gospodari u našim obiteljskim, bračnim, poslovnim i prijateljskim odnosima i ponad svega; našim odnosom sa sobom otkuda i izvire. Nitko nas nije učio ljubavi prema sebi. Marljivo učeći oponašanjem, usvajali smo obrasce ega sve dok, procesom internalizacije, nisu prihvaćeni kao naša vlastita narav. I začarani krug se zatvara. U tom ludilu zablude nema stvarnih krivaca, ali žrtava ima napretek. Žrtve smo svi , cjelokupni ljudski rod koji tolika pusta stoljeća, obezvrijeđujući i zatirući božanski dar slobode u sebi i drugima, pokorno robuje jednoj posve stihijskoj sili koji ga vodi sve dublje u pakao. Uglavnom nesvjestan svoje dijagnoze trudi se živjeti puninu života za koju je stvoren osjećajući, duboko, duboko u sebi, nepremostivi jaz između te, plemenite, izvorne težnje i surove realnosti koja ju poriče.
Svaki je čovjek izvorno dobar. Svaka duša sveta i svako srce plemenito. Takvima smo stvoreni. Do paradoksalnog nesklada dolazi zbog činjenice što, gotovo nikada, ne osluškujemo svoju dušu. Njena je istina posve suprotna istini ega, pa su i plodovi takvi. Nemoguće je plivati u vodi i ostati suhim. Nemoguće je živjeti u harmoniji s dušom iz ego stvarnosti. Svjedoče to naši vlastiti životi na svim razinama, pa, ako promatramo vrlo pozorno i ustrajno, nedvojbeno ćemo otkriti istinu koja se krije iza tog neobičnog nesklada svojstvenog samo ljudskim bićima. Jedino ljudska bića, naime, imaju ego. On proizlazi iz uma, a ne iz naravi i kao takav svediv na puku karakteristiku uma koja nije nepromjenjiva. Um se, na sreću, dade preodgajati. U protivnom, nikada ne bi smo savladali vještinu jezika, čitanja, pisanja... S egom stvari stoje isto. On predstavlja cjeloviti, naoko smisleni, no potpuno pogrešan skup obrazaca ponašanja i sustava uvjerenja utemeljen na posve pogrešnim postavkama koje odaju temeljnu zabludu o stvarnosti života. Zabludu o tome što je život i tko smo mi u svojoj suštini. Jesmo li svoje tijelo, ime, spol, titula, imovina, različite uloge koju igramo u svakom različitom odnosu, ili postoji nešto što sve to transcendira?
Iz čega i zbog čega se rađa potreba sebičnosti čak i onda kada ničim nije ugroženo ništa od navedenog? Zašto ego ima toliku potrebu ka samouzdizanju i unižavanju drugih? Zašto mu nije dovoljno biti jednak među jednakima. Na to pitanje pokušat ćemo odgovoriti u narednom poglavlju.
Primjedbe
Objavi komentar