NEKA TI BUDE KAKO SI VJEROVAO!

Koliko li smo puta čuli ovo upozorenje, no jesmo li ga doista shvatili? O kakvoj vrsti ne-opiranja nam Isus govori? I što zapravo znači ono famozno "okretanje drugog obraza"? Kome ga okrećemo i zašto? S jedne strane nas psiholozi poučavaju da se nikome ne damo gaziti i šamarati, dok Isus govori nešto suprotno. Uz sve to, šamaraju nas svi koji nad nama imaju kakvu god nadmoć, ili si tako umišljaju, i od kojih, na bilo koji način, ovisimo. Zagovornici tkz-og zakona privlačenja tvrde, pak, da smo sami odgovorni za svaki taj šamar jer smo ga, ako ne baš zaslužili, a ono barem privukli u svoj život, bilo tako što smo se se silno  opirali, ili tako da smo, negdje duboko u sebi, vjerovali da ga zaslužujemo, podsvijesno, dakako. Pa, sad ti ne budi zbunjen. Ne obazirući se previše na pitanje zašto je došlo do takvoga sebe-osuđujućeg uvjerenja, slijepa inercija energije naprosto slijedi zakon privlačenja i ide tamo kamo je usmjerena, obrazlaže taj neumoljivi zakon vibracija. Na...

Prije dvadesetak godina, kada sam se prvi put srela sa kvantnom fizikom, gotovo nitko od laika nije ni čuo za nju, a kamo li o njoj govorio, ili poučavao. Danas, nakon tako kratkog vremenskog odmaka, dogodio se pravi bum u "razumijevanju" te, tako nemušte stvari o kojoj je jedan od njenih idejnih začetnika izrekao vrlo znakovitu sumnju: "Nije ju razumio onaj tko se nad njom nije sablaznio." Je li striček Bohr mogao i slutiti da će, u relativno kratko vrijeme, kvantni skok doživjeti takav kvantni skok o kojem on sam nije mogao ni sanjati; da će kvantna fizika biti svakodnevno u ustima gotovo svih ljudi, svih zanimanja, svih obrazovnih kategorija, uključujući čak i one ne obrazovne i što bi o tome mislio? Je li moguće da se jedan tako veliki i tako duboki um, tako gadno preračunao u vezi svoje mezimice? Je li moguće da je ona, koju je, prema njegovom sudu, shvaćalo jedva dvoje, troje ljudi na cijelom planetu, najednom, preko noći, postala tako lagana, tako razvidn...

Temeljni problem svih problema čovječanstva jest čovjek. Točnije ljudski ego. Često ga koristimo kao sinonim za sebeljublje, no on je sve prije toga. To bi bilo točno samo onda kada bi sebe-ljublje bilo istoznačno sa samo-živošću ili sebičnošću. Tome nije slučaj. Radi se o suprotnostima. Ljubav prema bilo kome ili bilo čemu, podrazumijeva sebe-darje koje može poniknuti isključivo iz samopoštovanja. Sebičnost je znak nedostatka samopoštovanja i zato ne može nikome dijeliti ono čega nema: poštovanje i uvažavanje. Nisko samopoštovanje rezultira sebičnošću, ne visoko. Poznato je da su istinski plemeniti ljudi puni samopoštovanja, krotki i neusiljeni. Takvim duhom susreću i druge. Uskogrudi i sebični su, naprotiv, razmetljivci, uvredljivi i licemjerni. Zbog niskog samopoštovanja, nikoga ne poštuju, a zbog osjećaja unutarnjeg nezadovoljstva tuđe dobro doživljavaju kao svoje zlo. Gonjeni podsvjesnim strahom da bi se to moglo razotkriti, svu energiju trate na smišljaje strategija napada ...

Život je borba kažu mnogi ljudi. Zapravo je patnja, tvrde drugi. Poneki idu čak toliko daleko da u njemu ne vide ništa do li jada i bijede. Nekima je život tek puko moranje kojem je potrebno opravdanje: Mora se živjeti, štaš! Zar je Bog doista stvorio život kao neko okrutno moranje? Život kao usud, kaznu, prokletstvo. Koliko se plijesni mora nataložiti na duši da bi se to izreklo? Sve svete knjige svih kultura i svi njeni velikani duha tvrdili su kako smo stvoreni na sliku Božju. Bogoliki. Da smo dionici Njegove naravi i božanskog dostojanstva. Hvala ti što sam stvoren tako čudesno i što su djela tvoja predivna! , kliče psalam izražavajući istinsku začudnost pred uzvišenim poretkom u kojem se ćutiš božanstvenim. Gdje se izgubila ta začudnost; kamo se djela veličanstvenost? Jesmo li prestali biti bogoliki ili to nikada nismo ni bili. Trećega nema ukoliko je život puko moranje nametnuto kakvim hirom nekoga kome može biti. Može li ijedan duh, cum grano salis, predočiti sebi takvoga ...

Mogli bi smo uistinu živjeti kao u raju kada bi smo shvatili da smo za raj i stvoreni. Ne onaj koji slijedi poslije odlaska. Nipošto. Raj, naime, nije neko mjesto u koje se odlazi negdje daleko odavde. Nije uopće mjesto. To je stanje duha i nalazi se vrlo, vrlo blizu: u nama. Svaki put kad osjetimo istinsku radost, spokoj i blaženu harmoniju sa božanskim duhom života, mi ulazimo u taj raj. Činjenica da se to događa iznimno rijetko ne negira samu stvarnost. Ukoliko se rijetko i nehajno peru zubi, nastat će naslage karijesa, no to ne znači da higijena ne pomaže protiv karijesa. Baš naprotiv. Da se tako vjerovalo i u skladu s tim ponašalo, bili bi zdravi i blistavi. Nesreća i patnja se, poput karijesa, brzo nataloži ukoliko izostane pomna higijena duha. Puka želja, u oba slučaja, neće pomoći da se ona ukloni. Dakle, alat u ruke i na posao! Svjedoci smo rapidnog i trajnog porasta brojnih psihičkih i duhovnih oboljenja, kao i svih zloćudnih, i inih, bolešćura što harače svijetom ljud...