Svetinja nad svetinjama
Ego traži izlike da se istina ne bi očitovala i primorala ga da se mijenja. Posredstvom različitih ideologija, čovjek se dresira kako bi se doimao dobrim. Koncepcija uspješnog samo-obmanjivanja. To nipošto ne znači da jest dobar, da jest skroman, da jest pošten.... Slon koji pleše ne čini to zato što je tako izabrao, nego zato što je dresiran. Motiv koji stoji u našem ponašanju i mišljenju otkriva istinsko stanje našega duha, a do njega ego ne dopira, jer mu to nije svrha. Tako možemo učiniti gomilu dobročinstava motivirani golom sebičnošću kao i gomilu, naoko grubih ili neugodnih stvari, motiviranih nesebičnošću. Istina je jedna od takvih grubih i neugodnih pljuski koja se također može koristiti iz sebičnih i nesebičnih motiva. Kako bi smo nekoga ponizili ili ohrabrili.
Ne postoji ništa nemilosrdnije, nesmiljenije i grublje od istine. U očima ega, dakako. Ona je jedino njemu zakleti, smrtni neprijatelj dok je, sama po sebi, apsolutno neutralna i bezazlena. Ako se ne osjećaš nevještim u bilo čemu, neće te uvrijediti prozove li te tko nevještim. Uvrijedit ćeš se jedino ako se sam tako osjećaš, a nemaš hrabrosti priznati svoju slabost. Zato je istina uhu ega tako nepodnošljiva, a uhu duha tako oslobađajuća. U očima ega krotkost je znak slabosti, u očima istine ona je znak i potvrda istinske veličine duha. Isto je i s gordošću, ponosom, samodopadnošću. U očima istine one su znak slabosti i nedostatka ljudskog dostojanstva. Ego nastoji izvrnuti stvarnost i zato je on obmanjivač ljudi - otac laži.
Isusovo ohrabrivanje na duhovni razvoju iskazuje svijest o teškoćama koje prate one hrabre i odlučne da se mijenjaju. Nije obećavao užitke i naslade, nego tegobno, ali dostojanstveno oslobođenje od robovanja egu. Umrijeti sebi, znači umrijeti svojoj egoističnoj naravi koja stoji u temelju svih naših motiva, a da toga nismo niti svjesni. Nagrada za to jest krotkost koja je imuna na sve vrste strahova od poniženja i bojazni od umanjivanja osobne vrijednosti. Uzmite moj jaram na sebe, i učite od mene, jer sam krotka i ponizna srca i zato je breme moje lako. Isusa ego nije mogao poniziti u Njegovu dostojanstvu. Lišena ega, krotkost ostaje dostojanstvena, netaknuta, pa poniženje ranjava one koji ga čine. Za razliku od toga, jaram ega je toliko težak da prigiba zemlji po kojoj onda, umjesto da letimo na krilima ljubavi, puzimo i gmižemo prisiljavajući i druge da čine isto.
Ta navada se, nekako odražava i u ego-pobožnosti lišenoj duha, koja onda brka krotkost sa jadnošću, skrušenost sa prigibanjem koljena, glava i vratova; pokajanje sa plačljivim pozerstvom, pokorama i sličnim iskazima, nezrele patetične pobožnosti. Sve to su samo poze ega i nemaju nikakve veze s istinskom duhovnošću, bez obzira jesmo li toga svjesno ili ne. Ne bude li vaša svjetlost veća od one farizeja i saduceja, sigurno nećete vidjeti kraljevstva nebeskog. Farizeji su, dakako, bili pravi majstori u rigidnom provođenju obreda do najsitinijih detalja, no srce im je bilo jednako tako tvrdo za ljubav kao i fanatizam spram bogoštovne forme. Kao kad bi smo pomno prostirali najsvečaniji stol za najvećeg uglednika, a posve zaboravili poslužiti jelo, pa gost ode gladniji nego što je došao. Vjernici, svih religija, najčešće čine upravo to. Osjećaju se ugodno i važno samom činjenicom što sudjeluju u vjerskoj zajednici što im daje osjećaj pripadnosti, a još više osjećaj ispravnosti.
Uz osjećaj samozadovoljstva zbog odobravanja i tašte samodopadnosti, gotovo se osjećaju svetima, a da nisu učinili apsolutno ništa osim glađenja vlastitog ega. Što vrijedi za pastvu vrijedi i za pastire. Samo-zavaravanjem se problem ne riješava, nego se još više produbljuje. Kada se sami osjećamo dobro, što se napose očituje u ono veselo božićno vrijeme, kad sva naša čula uživaju, skloni smo prema drugima biti blagonakloni, nježni, ljubazni, obazrivi... i u tome, naravno, nema ništa lošega. Loše je jedino to što sadrži onaj nezgodni pogodbeni veznik ako koji implicira uvjetovanost. Ono što je uvjetovano ne proizlazi iz naše suštine, nego iz stjecaja okolnosti. Kada bi smo to činili iz ljubavi, onda bi ljubav uvijek bila prisutna i uvijek jednako djelotvorna, pa bi smo bili uviek takvi kakvima se osjećamo u dane blagdana, ženidbe, ili kakvog god značajnog slavlja koje u nama podiže razinu tkz-ih hormona sreće. Bio bi to izraz naše naravi, a ne trenutnog osjećaja. Osjećaji nisu odraz suštine. Oni se mijenjaju s okolnostima i zato su tako nestalni.
Ako gostima ponudimo isto vino, no jednima točimo iz flaše koju smo prethodno rashladili u frižideru, a drugima ono koje smo prethodno držali i toploj vodi, može li se reći da je jedno od njih kvalitetnije od drugoga. Ne. Osjećaj topline ili hladnoće je više stvar ukusa i mijenja se od osobe do osobe. Najbitnije od svega, on nema nikakve veze sa kvalitetom tog vina. Slično je i s našom božićnom, blagom naravi. Ona je samo odaje činjenicu da smo se, zbog ovog ili onog vanjskog razloga, opili vlastitim emocijama i ništa više od toga.Čim ti razlozi nestanu, i nestat će i emocije i naša blaga narav. Tako one postaju puki narkotik koji kamuflira pravo stanje stvari. Tako su uobičajena svojevrsna, božićnim sjajem izazvana, božićna bliskost, božićna brižnost, božićni sklad, božićna atmosfera, božićna druženja.... Ako se sve to svodi samo na Božić, onda je to obična licemjerna parada, pa ma kojim povodom i ma kako iskreno djelovala. Ako si prijatelj samo u vrijeme blagdana, posve je sigurno da nisi prijatelj. Ako si velikodušan samo u blagdanskom ozračju, nisi to ni tada.
Moraš li se napiti da bi pokazao hrabrost, tvoj problem je očit. Isto vrijedi i za umjetno pobuđene božićne emocije. Ponavljam, nema u tome ništa lošega, ali ako se u tome zrcali slika svekolike pobožnosti zasnovane na pogodbenom vezniku, onda i za nju vrijedi isto. Ako se uspijemo opiti nekim emocionalnim narkotikom, kakve god naravi bio, tada ću biti velikodušan, ponizan, blag, skrušen... uzvišen. O tome se radi. Ili jesi krotkoga duha ili nisi. Nema mjesta za nikakav ako. Ako ima, znači da nisi, pa ma kako, i ma zbog čega se, osjećao. Kada blagotvorni osjećaji izviru iz takvog duha, oni su vjerodostojni i stalni. Ako je stvar obrnuta, pa se površnim i nestalnim osjećajima nastoji stvoriti dojam takvog duhovnog ozračja, ti osjećaji tada nisu drugo do "čašice za hrabrost" koju trijezni nemamo. Manje je važno kojim narkotikom se opijamo. Bitno je shvatiti zašto se imamo potrebu opijati, te otkloniti uzrok koji nas spriječava da, bez pomoći bilo kojeg narkotika, trajno budemo takvi kakvima se, posve iluzorno i kratkotrajno, doimamo uz pomoć tog narkotika. Nije čudo što se, u tu svrhu, koristi i sama pobožnost kao izdašan izvor ugodnih i stoga, po nas, poželjnih osjećaja.
Uzmimo primjerice, sumnjivo dramatičnu skrušenost koja se nerijetko sreće po našim crkvama. Ne treba biti stručnjak u psihologiji da bi smo shvatili o čemu se radi. U pravilu se iza pretjerane skrušenosti, kajanja i trapljenja, skriva najveća oholost. Istinska poniznost je nespojiva s bilo kakvom vrstom pompe, uključujući i pompoznu skrušenost. Uočite li nekoga kako u nekom hramu pompozno spušta glavu do poda, razmetljivo gestikulira, bolno uzdiše ili bilo što drugo što odudara od prosječnog ponašanja, budite sigurni da se radi o velikoj pozi velikog ega koji čak i skrušenost koristi kao sredstvo samoveličanja. Ego, naime, u svemu vidi tek sredstva za vlastito samouzdizanje bez obzira da li su to stvari, ljudi, događaji, prilike ili neprilike; sveto ili profano. On je samome sebi jedina svetinja - svetinja nad svetinjama, i kao takav, jedina vrijednost. Sve ostalo ima mu biti slugom. Ukoliko u tome uspjeva, postaje razmetljiviji, grublji, suroviji, neosjetljiviji..., ne uspjeva li, postaje samosažalinji, kritičniji, zavidniji, zluradiji... Iz toga slijedi podjela na dvije osnovne vrste ega: Dominantni tip ega koji karakterizira osjećaj superiornosti i podložni tip koji karakterizira osjećaj inferiornosti.
U korjenu jednoga i drugoga, dakako, leži ista sebičnost, odnosno potreba da se bude centrom i vrhom svijeta. Jedan će, u skladu s životnim preferencama, u tu svrhu koristiti osjećaj nadmoći, a drugi osjećaj žrtve. Podložni (inferiorni) tipovi će spremno puzati pred jačim (dominantnim) i pritom se samosažalijevati i kukati, dok će, istovremeno još surovije, tlačiti one slabije, mrzeći u njima upravo svoju inferiornost u kojoj se ogledaju. Dominantni će se povinuti pred jačim ukoliko to situacija zahtijeva, ali će ga, zbog toga, strastveno mrziti iz petnih žila čekajući prvu priliku da se svojski osvete za pretrpljenu pljusku povrijeđene gordosti, bez imalo svijesti kako sami drugima čine upravo to, bez obzira na situaciju. Poput onih prvih, i oni u drugima mrze upravo ono što sami utjelovljuju. Najbolje to ilustriraju brakovi koji se, po prirodi stvari, sklapaju između suprotnih tipova ega, jer podložni uvijek teži dominantnome kojem se, istovremeno, divi i zavidi, a dominantni teži ka podložnom budući treba njegovu puzavu dodvornost da služi njegovoj gordosti. Jedan i drugi trebaju onog drugoga zbog vlastitih sebičnih pobuda, a ne iz ljubavi. Psihologija nudi sličnu podjelu na temperamente, no makar se djelom poklapaju, ovdje isključivo govorimo o tipovima ega, a ne o temperamentima.
Ekstremno dominantni i ekstremno podložni tipovi ne mogu ni zamisliti drugačijeg partnera do jednako ekstremnog, ali suprotnog ega. Zajedništvo između ektremnih tipova iste vrste, naprosto je neodrživo u oba slučaja jer bi, s jedne strane, induciralo trajni lom i pakao, zbog ekstremne borbe za nadmoć, a s druge strane, zbog ekstremne, toksične doze svakodnevne jadikovke koja bi, nesumnjivo, razorila svaku vezu. U svakom slučaju, gordost superiornog ega, pati od taštine koja stalno strepi da ne bude ponižena, dok uloga žrtve inferiornog ega, pati od bojazni da mu se neće priznati zasluge koje je, tako marljivo i tako pomno, utkao u svoje žrtvovanje za druge. Jedan i drugi, zapravo, u svojoj biti (u nutrini) oskudijevaju time što napadno ističu kao svoju izvanjsku masku; samodopadnu gordost umjesto istinske uzvišenosti, ili plačljivu sebičnost, umjesto istinskog služenja u duhu ljubavi. Oba tipa ega susreću se među sva četiri temperamenta osobnosti, premda su neki prirodno bliskiji jednome od njih.
Superiornost i inferiornost - dva su, vrijednosno podjednako upitna, lica ego-svijesti, podjednako lišena samopoštovanja, neospornog izraza zdravoga duha iz kojega, onda, niče i zdrava ljubav prema sebi. Bez nje ne može biti ni ikakve druge ljubavi. Koliko je čovjek istinski dostojanstven i zdravoga duha, pokazuje njegovo samopoštovanje lišeno poriva za sebičnošču, nepravednošću, neosjetljivošću i svim ostalim porivima ega koji se, iz kuta istine, dijagnosticiraju kao opasna patologija duha. Postoji li kontinuirana potreba da se naši urođeni porivi nadziru i sprječavaju isključivo zabranama, onda nismo ni pedlja odmakli sa životinjske razine gdje ptice tjeramo različitim strašilima za ptice. Imamo li potrebu za dvostrukim čuvarima: društvenim i religioznim zakonima, i dvostrukim prijetnjama kaznom, dovoljno govori sama za sebe. Još više govori činjenica da se i unatoč toga krše. U vlastitom domu ne terbamo zakone i prijetnje kako bi smo se uzdržali od zlih sklonosti. Proroci i sveci svih religija učili su nas da smo svi braća. Zemlja je naš zajednički dom. Zašto, dakle, i u tom domu ne vrijede ista pravila kao u onom manjem, obiteljskom? Jesmo li kadri biti ljudi samo uvjetno, sporadično i nepotpuno? Čovjekom se može biti ili ne biti. Nema druge opcije. Svjestan duh neće u kušnji pribjeći samo-zavaravanju, kao što to čini ego koji nastoji iskoristiti svaku prigodu kako bi pronašao izgovor da ostane ono što već jest - samoživ i sebičan.
U tu svrhu obilato se koristi "svojom vjerom", "svojom nacijom", "svojom tradicijom", "svojim bogom"... Jednom riječju, sve čemu se može pridati taj vrhunaravni pečat mojstva. Veličina i snaga mojstva, nepogrešivo je razmjerna veličini ega i u obrnutoj proporciji sa stupnjem osviještenosti. Osviještenost podrazumijeva jasan uvid u smisao vlastitih izbora i bit odgovornosti za te izbore. To implicira slobodu. Bez slobode nema ljubavi. Odgoj za zrelu odgovornost, nije isto što i dresiranje ili pripitomljavanje u svrhu poslušnosti. Roditelji, u pravilu, brkaju ovo dvoje što rezultira dresuri u vidu lijepog odgoja, uljuđenosti, ljubaznosti, brižnosti...., no sve to proizlazi iz pukog, usvojenog obrasca ponašanja, i zato je neautentično, neosobno i sterilno s obzirom na izgradnju čovjeka. Motivirano je egom i podržava ego - obmanu, laž, neiskrenost i okrenutost ka sebi. Za razliku od ega, duh nikada nije okrenut k sebi. Zato je ljubav nespojiva s egom. Sebe-darje nasuprot sebe-ljublja.
Svrha svijeće je da daje svjetlost, što znači da mora biti upaljena, a ne da se zamara onima koje to nisu. Pobožnost fanatika svih kategorija, svodi se na bjesomučnu potragu i zatiranje drugačijih svijeća, bez obzira jesu li upaljene ili nisu. Slijepi od predanosti svojoj istini i pravdi, ne vide da njihova vlastita nije upaljena. Zašto vidiš trun u oku bratovu, a grede u svojemu ne vidiš? Isus ovo postavlja u formi pitanja, no ne postavlja, zapravo pitanje, nego daje odgovara na njega. Jedini neprijatelj kojeg imamo i s kojim se moramo obračunati jest naš vlastiti ego. Budući nije izraz naše istinske naravi, projiciramo ga na druge i proganjamo u drugima, što rezultira njegovim jačanjem. Nego, ako te tkogod udari po desnom obrazu, okreni i lijevi. Shvativši da ga se više ne bojiš, strah će iščeznuti, a s njime i ego. Naša, većinski površna, patetična pobožnost, svodi se samo na formu i traženje izlike da ne budemo odgovorni za ono tko doista jesmo.
Bogu je, kao što svi znamo, potpuno nebitna forma. On gleda ravno u srce i zna pravi motiv svakoga djelovanja bez obzira na vanjski učinak. Siroti fanatik koji se raznosi bombama zato jer vjeruje da je to izraz vanredne svetosti, ne čini suštinski ništa drugačije od onoga koji vjeruje kako se takva svetost postiže ekstremnim ispaštanjem poput samo-bičevanja, spavanja na čavlima, ili pak zauzetošću dobrovoljnim radom. Duhovnost se ne može svesti na bilo kakvu tehniku, ponašanje ili bilo koju formu vanjskog djelovanja. Ona je isključivo izraz stanja duha iz kojeg onda, posve spontano i prirodno, proistječe i djelovanje bez ikakvog truda, bez ikakve jagme za nagrade. Naprotiv, kada nešto činite zato što vam je to prirodno (poput disanja), onda nećete ni zapaziti da činite neko dobro, a kamo li da je to nešto iznimno. Neka ti ne zna ljevica što radi desnica. Većina dobrotvora čine suprotno bez obzira da li to čine u ime religije, politike, svjetonazora ili čega god.
Djelo, samo po sebi, ma kako dobro, nije pokazatelj istinske duhovne zrelosti jer onaj koji proniče srca, zna koja je nakana duha, sve ako sam čovjek toga nije svjestan. Činiti dobro zato što si uvjeren da će to Bog, svakako, pritefteriti i pošteno vratiti, znači trgovati s ljubavlju. Bog, na sreću, nije trgovac. U protivnom, moćnici i licemjeri bi sebi najlakše mogli osigurati rajske bonuse. U stvarnosti stvari stoje posve obrnuto jer Bog zna, gdje ti je blago, tu ti je i srce. Pa ako te pokreće ego, on će ti i platiti, kao što reče Isus onima koji rado daju kad znaju da će ih zbog toga uzdizati, hvaliti, odobravati... Zaista, zaista kažem vam, primili su svoju plaću.
Ako je Ljubav temeljni motiv koji nas pokreće u životu, tada sve što radimo postaje molitva, jer smo jedno s Ljubavlju. Ako nas pokreće ego, ni molitva, ni svetkovanje, post, ni djela milosrđa, ni bilo što drugo, nisu sveti, nego su puko ulaganje u ego riznice. Kada bih sve jezike ljudske i anđeoske govorio, a ljubavi ne bi imao, bio bih mjed što ječi i cimbal što zveči. - podsjetimo se na Pavlov hvalospjev. kada budemo činili nešto zato jer je to priroda naše duše iskazane u naravi, tada neće postojati dobra djela, kao što ni čin disanja ne smatramo dobrim djelom. Većina vjernika smatra kako susret s Bogom podrazumijeva odlazak u crkvu. Zar je Bog kakav idol kojeg možeš vidjeti samo ako odeš na određeno mjesto, u određeno vrijeme i s određenom potvrdom vjerske pripadnosti. Upravo zato većina kršćana ne upoznaju ni sebe, ni Boga, jer ga molitva ne mijenja, a to onda i nije molitva, jer nije susret s Bogom. Susret s Bogom čini upravo suprotno.
Nemam apsolutno ništa protiv bilo koje religije, i napose one u kojoj sam odgajana, ali branim svoje božansko pravo da koristim vlastiti razbor, da osjećam vlastitim srcem, te molim i susrećem Boga vlastitom dušom, a ne s pomoću formula i obrazaca koje mi je netko sastavio.U protivnom, Bog nije trebao svakome davati te veličanstvene darove, nego ih racionalno i ekonomično podijeliti samo nekolicini izabranih, pa da oni za nas misle, osjećaju, govore i ljube. Kao kad bi kakav, moću opijeni, raskalašeni vladar, svakom stanovniku zemlje dao izgraditi po nekoliko skupocjenih raketa, premda je posve očigledno da će ih moći koristiti samo nekolicina njih. I uzgred spiskao na to sve njihovo bogatstvo ostavljajući ih siromašne, gladne i bespomoćne. Višnja Mudrost nam je podijelila darove zato da ih koristimo, a ne zato da zahrđaju.
Jedini put prosvjetljenja zahtijeva potpuni angažman svih Božjih darova, u prvom redu spoznajnih, kako bi smo pred Njega došli onakvi kakvi jesmo, a ne onakvi kakvi zamišljamo da bi smo trebali biti da bi smo Mu se svidjeli. Ne smijemo nikada smetnuti s uma da Bog ne navlači masku onda kad je i mi navučemo, nego prepušta egu da stane na Njegovo mjesto koje smo, vlastitom zabludom, prepustili njemu. A onda ego, umjesto Boga, odobrava, laska, sudi ili kažnjava, zavisno od potrebe koju je prije toga sam nametnuo. Kao što netko mudar reče; Vi činite što znate, ali ne znate što činite. Mnogi su, tijekom povijesti, sebe bukvalno držati bogovima, mnogi to čine i danas, a ego to, na stihijskoj razini, čini odvijeka u svakoj pojedinačnoj naravi.
Ljubav, naprotiv, čini da cijeli život postaje molitvom, bogoštovljem i slavljem života, koji jest Bog, a njeni plodovi: spokoj, mir, radost, blagost, krotkost, zahvalnost..., sami za sebe, dovoljna potvrda i dovoljna nagrada. Gledajte očima ljubavi i vidjet ćete da kraljevstvo Božje jest u vama, baš kao i Njegov duh. To nipošto ne znači da se mora napustiti religija, ali svakako znači da se mora izbjeći napast da se ona, na vlastitu propast, koristi kao opijum protiv svijesti o osobnoj odgovornosti. Marx je, dakle, imao pravo s obzirom na one koji upadnu u takvu napast, a njih, na žalost, ima daleko više no što to sebi priznaju i oni i njihova religija. Upravo zato i jesu tako brojni. Ako te tvoje oko sablažnjava, radije bez oka uđi u kraljevstvo nebesko... savjetuje Isus, pa ako to vrijedi za oko, koliko li vrijedi za tradiciju, ideologiju, religiju... Stoga, ako vas vas župnik na sva usta hvali samo zato što vidi da idete na misu redovitije od drugih vjernika, a zapravo vas osobno uopće ne poznaje, eto vam opasnosti od farizejskog kvasca koji će vas, ako ne budete duhovno budni i trijezni, uljuljati još dublje u ego svijesti, umjesto da vam pomaže da iz nje isplivate. Svjetlošću ljubavi može se nadvladati svaka napast bez kirurških i inih rezova, to je provjeren recept, ali ovo ne vrijedi za ego. On, naime, stoji u temelju svih napasti.
Primjedbe
Objavi komentar