Ne opirite se zlomu!

Koliko li smo puta čuli ovo upozorenje, no jesmo li ga doista shvatili? O kakvoj vrsti ne-opiranja nam Isus govori? I što zapravo znači ono famozno "okretanje drugog obraza"? Kome ga okrećemo i zašto? S jedne strane nas psiholozi poučavaju da se nikome ne damo gaziti i šamarati, dok Isus govori nešto suprotno. Uz sve to, šamaraju nas svi koji nad nama imaju kakvu god nadmoć, ili si tako umišljaju, i od kojih, na bilo koji način, ovisimo.

Zagovornici tkz-og zakona privlačenja tvrde, pak, da smo sami odgovorni za svaki taj šamar jer smo ga, ako ne baš zaslužili, a ono barem privukli u svoj život, bilo tako što smo se se silno  opirali, ili tako da smo, negdje duboko u sebi, vjerovali da ga zaslužujemo, podsvijesno, dakako. Pa, sad ti ne budi zbunjen.

Ne obazirući se previše na pitanje zašto je došlo do takvoga sebe-osuđujućeg uvjerenja, slijepa inercija energije naprosto slijedi zakon privlačenja i ide tamo kamo je usmjerena, obrazlaže taj neumoljivi zakon vibracija. Namlati roditelj dijete, i ono, prirodno, vibrira strahom. Ta vibracija straha, pak, privlači još više straha i dovodi da se ružno očekivanje, potaknuto time, zapravo i ostvari. Pa dijete "privuče" još više batina. I tako u krug. Pa, tko je tu, zapravo odgovoran, roditelj ili dijete? ZP kaže da je to dijete, bez obzira na sve. Ne povrijeđuju nas, naime, okolnosti, nego naša reakcija na njih, tvrdi taj zakon. Hmmm. Promućkajmo još malo.

Kada bi dijete bilo u stanju visoke vibracije (radost, zadovoljstvo, zahvalnost, ljubav, bezbrižnost...), onda bi svijet doživljavao lijepim, bez obzira na batine. Ili ih ne bi ni privukao da negdje, nekako, nekada.... nije vibrirao nedostatkom samopoštovanja, htabrosti ili već nečega što bi zacijelo predusrelo i zaustavilo batinu. Zašto i kako se dogodilo da to maleno dijete vibrira baš tako, a ne drugačije, malo je prezahtjevno pitanje i za najrelevantnije poklonike ZP-a.

Posrijedi je vjerojatno nekakva stara karma, paralelna stvarnost ili već nešto čime se bolje ne zamarati. Bitno je samo ozbiljno shvatiti ono Kako siješ, tako ćeš i žeti. jer se odnosi jednako na odrasle kao i na bebe. Hmm.

Pa draga djeco, pazite, dakle, kako vibrirate, čemu pridajete pozornost, i što mislite jer bi ste mogli iskusiti štošta što vam se sigurno neće svidjeti. No, zapamtite, malecki, ipak ste isključivo vi odgovorni za vašu vlastitu stvarnost koje ste kreator. Zakon, naime, vrijedi za sve, bez iznimke, baš kao što vrijedi i zakon gravitacije, pa ako se neoprezno nagnete kroz prozor... Gravitacija, naime, ne mari za olakotne okolnosti.

E, sad. Je li Božanska Mudrost zbog toga nemudra ili okrutna? Ne bi se reklo. Ona nam je dala način i sredstva kako bi smo bili o tome pravodobno i sigurno poučeni. Ukoliko zakažu, zdravi razbor, moral i osjećaj pravde, okrivit će njih, ali ne i ZP.

A Isus? Vjeruje li i On da svatko privlači ono čime vibrira, na što je usredotočen, ili to podsvijesno očekuje, uključujuć i djecu koja jedva da i znaju svjesno misliti? Teško. Za razliku od spomenutog zakona, On glasno opominje one koji čine grubost i nepravdu, a ne one nad kojima se one čine. Pa, ipak na više mjesta spominje moć vjere i povjerenja, te oslobađajuću snagu istine zvane Život, premda je, izvan svake sumnje, svjestan da se temeljno povjerenje u život stječe u djetinjstvu i zavisi od mnogočega izvanjskog što se naprosto usvaja, prisvaja i uči od drugih. Pa, kakvi oni, takvo i dijete. Jedva da u njemu ima išta njegovoga. Barem dotle dok ne bude prisiljen tražiti istinu među mnoštvom naučenih i usvojenih, gotovih istina koje uopće nisu njegove. O kakvoj onda odgovornosti i kakvoj autentičnosti može biti govora? O

No, pustimo malo djecu i latimo se odraslih. Djeca su uvijek nezgodna za ovakvu vrst razmatranja. Kao odrasli, imamo priliku mijenjati sva ta pripitomljavanja, uvjetovanja i prisilne internalizacije. Ali gle čuda! Sve u nama se tome opire, jer su postali dio habitusa našega uma i on zapne ko magare i ni makac od onoga što je već odavno usvojeno, toliko puta ponovljeno i zato tako  poznato i blisko. Ne zanima ga previše vaša dobrobit, ni vaša želja za promjenom mišljenja.

On se radije drži nečega dobrano prokušanog i nije ni malo voljan trapiti se oko usvajanja novih obrazaca. Svi ovisnici to znaju. Ponekad ne uspjevaju savladati taj štetni obrazac čak ni kada je motivacija za to opasna ugroza samoga života. E sad, odgovorni su jer su to njihovi životi, što je logično, pa ipak, do toga je doveo cijeli niz uzročno-posljedičnih slijedova koji se može pratiti sve do onog spomenutog batinanja, ili kakvog god zlostavljanja, pa smo opet na početku.

Da bi smo se nekako odlijepili, latimo se mudrosti neopiranja. Ostanimo pri pošasti ovisnosti. Gledamo li kroz naočare dobra i zla, ovisnost je zlo. Isus kaže, ne opirite se zlomu, u smislu napasnika, a ne u smislu napastovanja ili iskušenja. Što bi to bilo u ovom slučaju? Napasnik ili zlotvor je netko tko u tebi budi otpor, opiranje ili poriv za borbu, bijeg? Što je, ili tko je napasnik u slučaju ovisnosti? Sam ovisnik? Teško. On se samo želi osjećati dobro. I to je sve. Njegova želja je posve prirodna i opravdana. Pa, tko je onda napasnik?

Čvrsto, utabano uvjerenje da bez tog opijata nećeš uspjeti ostvariti tu želju da se osjećaš dobro. To je napast koja djeluje silom zlotvora - straha. Bojažljivi mali "ja" koji je zapamtio jedan jedini puteljak, i ma koliko bio zaobilazan, iscrpljujuć i uzaludan, ponavlja ga samo zato što mu je poznat. Na svim ostalim putevima on vidi samo strah. Strah veći od razbora, veći od mudrosti, veći od života.

I bezumno se opirući strahu od straha, odbija krenuti bilo kojim drugim putem, pa ma što mu govorili svi instrumenti mudrosti kojima raspolaže. Strah da će se dogoditi nešto strašno djeluje strašnije od straha da će ga ovisnost, možda, stajati života. Apsolutno apsurdno, ali ništa  manje uobičajen obrazac svih ovisnika. Nastavit će sa ovisnošću samo da bi izbjegao susret sa pre-strašnim strahom.

Toliko smo se naučili bojati utvara da su nam one postale stvarnije od stvarnosti. Kada bi smo se usudili poslušati Isusov savjet i ne opirati se strahu od bilo čega. Neka dođe, pa što! Ono čega se bojimo nije nešto stvarno, nego sam strah koji je samo avet u našemu umu. Strah, naime, plaši više od samog gubitka zdravlja i života. Sam po sebi nije ništa do iskonstruirana ideja očekivane stvarnosti u vlastitom umu koja ne postoji kao realnost.

Prestanemo li uzimati opijate, bit će nam, objektivno, slabo, mučno, neugodno...., pa što. Nije li još neugodnije kad zdravlje bude narušeno i život ugrožen? Znamo da se, zapravo, ne bojimo objektivne nelagode, nego subjektivnog strašnog susreta sa strahom. Bojimo da će biti za-strašujuće ako prekinemo ovisnost. Strah od straha izvor je većine svih naših problema, neuspjeha, blokada, nesigurnosti... Više smo spremni suočiti se i sa samom smrću, nego li sa stahom. To je zapanjujuća činjenica!

Odakle nam, zaboga miloga, tolika fascinacija strahom? Odakle nam tolika vjera u njegovu moć, premda je posve očito da se radi o pustoj iluziji i obmani uma? I nakon što dva tisućljeća ispovijedamo vjeru u Božanskog Učitelja koji nas je poučio kako svaki strah iščezava pred istinskim povjerenjem, mi i dalje radije vjerujemo strahu. Isusa poznajemo samo djelić vremena, a strah je tu oduvijek. Isus nas je poučavao, to je istina, ali strah bez riječi čini.

Podsvijesni um daleko više vjeruje djelima nego riječima. Netko nam je, tko zna kada, kako i zašto, u taj um usadio strah daleko efikasnije nego što su ga razblažile riječi svih učitelja i poučavatelja svijeta, uključujući i vlastiti duh i razbor. I doista znanje, samo po sebi, nema nikakvu djelatnu moć nad duboko usađenim, podsvijesnim, obrascima straha, srama, krivnje.... i ostalih aveti uma kojih se plašimo više od smrti.

Neopiranje je uistinu jedini plodonosan način protiv tih pošasti, no put do toga nije ni malo lagan, ni malo uzbudljiv, ni jednostavan, pa ma što tko govorio o tome. Relativno je lako i jednostavno dokopati se bilo koje vrste znanja, napose u današnje doba, ali dokopati se moći za promjenu vlastitih podsvjesnih obrazaca, teško je taman toliko koliko su i oni teški, čvrsti i utabani, što gotovo ni malo ne ovisi o znanju.

Ipak, ne preostaje nam ništa drugo, a kada se istinski odlučimo posvetiti se tome, onda nam u pomoć pritječu sve duhovne sile našega bića kojih do tada nismo bilo svjesni, baš zato što ih nikada nismo izazvali odlučnom nakanom i nepokolebljioim vjerom. Takvom kao da već imamo ono što molimo. Za takvo pouzdanje uistinu treba mnogo povjerenja dostatnog da prevlada izuzetno  snažnu vjeru u strah. Sve dok strah prevladava, povjerenje je na njegovoj strani.

Kako onda namaknuti toliko povjerenja ukoliko ga već u sebi nemamo (a nemamo)? Ne znam drugog recepta osim onoga što je Isus dao: Tražite, kucajte, molite.... i prije svega, vjerujte kao da ste već primili.  Zvuči paradoksalno, ali kada nekome istinski vjerujete, onda nije paradoksalno. Ako vam se prijatelj najavio određeni dan, vi ga očekujete i osjećate se kao da je već tu, premda još nije stigao, zar ne? Znate da dolazi jer mu vjerujete. Pa, ako barem toliko vjerujemo i Isusu, Bogu, svojoj duši ili Mudrosti Života, onda ni s njihovim obećanjem ne bi smjelo biti ikakve razlike.

Vjerujemo ljudima i vlastitom egu jer se s njima svakodnevno susrećemo. Božansko u sebi, međutim, tako rijetko susrećemo da ne uspjevamo stvoriti ni bilo kakvu predodžbu o tome, a kamo li povjerenje. U tome je problem. Nazivamo se vjernicima, štovateljima Boga i duhovnim bićima, a jedini impuls kojem istinski vjerujemo jest strah u koji je duboko uronjena i čvrsto ukorijenjena kolektivna svijest čovječanstva sa posve očitim i nedvojbenim posljedicama. I biva nam onako kako vjerujemo. Ljubav i sklad svakako nisu.

Ako te, dakle, netko udari, po jednom obrazu, okreni mu i drugi, ne zato što je šamaranje dobro, što nije bolno, ili zato što je davati, ili primati šamare, duhovna rabota. Ne, nego zato što se time ne opireš zlotvoru - strahu kako to on od tebe očekuje. Od tudam naime, dolazi sva njegova snaga. Kada učiniš posve suprotno tome, onda se strah uplaši i pobjegne glavom bez obzira. Tko ne vjeruje neka proba.

Isplazi jezik strahu kao dijete babarogi od koje se do jučer plašilo, i vidi što će se dogoditi. U tome leži smisao neopiranja. Pokazati strahu da ne vjeruješ u njega i njegovu snagu. Moć našega povjerenja jedina je sila kojom raspolaže. Promislimo, dakle, o tome. Na koji dio vage stavljamo utege moći: na stranu straha ili sinovskog pouzdanja u Oca nebeskog?

Ne opiranje strahu bilo koje vrste; strahu od poruge, od poniženja, od prijevare, od laži, od neuspjeha, od osuda, od oskudice, od prevare, odbačenosti..... a prije svega, strahu od straha, znači pobjedu nad njim. Opirati se znači priznati mu legitimitet; dati mu posebnu pozornost, značenje i posljedično snagu. Istinsko pouzdanje će reći: Neka dođe što god treba doći. Štoviše, Otme li ti tko košulju, podaj mu i kabanicu. Tada više strah nema moć nad tobom. Mi se ne bojimo onoga tko nam je ukrao, nego straha što nam je netko to mogao učiniti. Neopiranje i neprijanjanje uklanja taj moment straha.

Kada se oslobodimo tog straha, oslobodili smo se tjeskobne zabrinutosti za bilo što, bila to kabanica, auto, položaj, dobar glas ili što god uključujuć i tijelo. Ne boj se onih koji ti mogu ubiti tijelo, nego onih koji ti mogu ubiti dušu. Duša je simbol naše Božanske naravi i samo svijest o tome treba čuvati. Sve ostalo je ionako, manje više, kvarljiva roba, pa čemu se uznemiravati oko bilo čega, tim više što time nećemo učiniti sebi ništa dobroga. Upravo suprotno.

Nedavno sam doznala da pojam "satan" - (tur.šejtan, ili sotona, vrag, đavo...) na staro-aramejskom (Isusov materinji jezik) znači "protivnik". Upravo tako ga je Isus i nazvao Zavodnik, Otac laži, napasnik... onaj koji nas navodi da činimo pogreške protiv sebe i drugih.... Kasnije se iz toga stvorila onostrana personifikacija zla, no sam Krist to nikada nije sugerirao.

Kako do sada nisam znala za ovo značenje, još više sam sigurna u ispravnost intuicije (hvala joj na tome) koja, očito, jest. Tako sam, u neprestalnoj potrazi za istinom, premda kršćanka, odavna shvatila da sotona (đavo) nije ništa drugo nego EGO i pored njegova lukavstva i prijetvornosti, snalažljivosti, zavodljive moći i perfidnosti, doista nam ne treba nikakav bolji (gori) đavo premda se većina kršćana znakovito tome opire, kao da bi s vragom izgubili najjači stup svoje vjere. Nikada mi nije jasno od kuda tolika fascinacija vragom kod širokih masa ljudi, no to nije, i nakada neće biti, argument istine.

Ne vjerujem, dakle, u vraga na način kako to crkva nameće, ali silu ega još kako respektiram jer sam ju bolno osjetila na vlastitom životu. Ego utjelovljuje sve karakteristike koje mu Isus i evanđelja pridaju, no ostat će skrivene onima koji mu se prepuštaju bez ikakva ozbiljnijeg opiranja, a on to umije iskoristiti za dugu i sretnu vladavinu.

Dok mu dopuštaš da tobom gospodari, neće te otvoreno ugrožavati, čak će te, s vremena na vrijeme, nagraditi kakvom oglodanom koskicom, no čim mu zaprijeti i najmanja opasnost od istine, laća se najgrubljeg oružja i gađa tamo gdje najviše boli. Ustraješ li usprkos toga, neće se libiti ni da ti bukvalno rzori i uništi život. Padnem li ja, padaš i ti, prijeti se ni malo šaljivo. No, siroče malo zaboravlja tko je uistinu gospodar. Previše se saživio s ulogom koju igra toliko vremena.

Borba sa egom, dakle, nije ni malo ugodnija ni bezbolnija nego borba sa tobožnjim vragom. Ego jest sotona u punom smislu te riječi i posve je apsurdno uvoditi ga izvana. U nama samima, zavodnik je najsigurniji. Kada bezumni satanisti ovo napokon shvate, ostat će razočarani jer ne postoji nikakav moćni sotona kojeg bi mogli nahuškati na druge, osim kao suluda iluzija u njihovu smušenom umu, no sasvim dostatna da nasrne i uništi njih same, što očito, i čini.

Ukoliko smo dovoljno osviješteni i budni, shvatit ćemo kako je ego stvoren za službu života, a ne za gospodarenje njime. On, naime, omogućava stvaranje i održavanje privida suprotnosti na kojima se temelji ljudska stvarnost kao takva. Poput nekog smjerokaza, oznake, neophodne oznake na putu. Putu spoznaje, putu istine; svojevrsni uočljivi rubnici uz krajeve strme ceste. Dakle, ego je u službi života kao i njegova suprotnost. 

U odnosu na ono što Ljubav nije, najbolje učimo o Ljubavi. Pa, hvala ti Mudrosti za njegovu službu i za dragocijeni dar razlikovanja ovlasti koje mu po naravi pripadaju, od onih koje mu apsolutno ne pripadaju. patnja je granicu koju ne bi smio prijeći. Po rubnicima se ne hoda. Napose ne preko njih. To donosi patnju.

Tako, ako ste krenuli u potragu za istinom, a vaš stari, ego svijet se počme drmati i rušiti, ne bojte se! To je znak da ste na dobrom putu; da idete u pravilnom smjeru i egu se, upravo zbog toga, doslovno tresu gaće od straha da ćete mu prestati pokorno služiti kao do sada. Zahvalite se svemu što je srušio i sinovskim pouzdanjem krenite na gradnju novoga ne osvrćući se na staro koje nestaje, jer mora nestati. Kada se ego-svijet i ego-svijest napokon uruše i nestanu, nastat će sve novo: ušetat ćete u obećano kraljevstvo nebesko u kojem je ego sluga, a ne gospodar. To je rajski poredak, to je kraljevstvo koje je već u nama, kao što nam je rečeno. 

Ne bojmo se, dakle, ega, nego vlastitog pokornog služenja koje uporno odbijamo uočiti, priznati, osvijestiti i promijeniti. Obratimo se od svoje slijepe pokornosti tom Zavodniku i Ocu laži vraćajući mu ulogu koja mu je dodijeljenja: služenje punini života. Tada će sve Božje zapovijedi, u Novom zavjetu svedene na jednu jedinu, postati lagani jaram i slatko breme kao što je obećao Onaj koji nam je to životom svjedočio i predao tu savršenu Božansku Mudrost i Istinu koja oslobađa ropstva grijehu (povlađivanjem egu).

Svijetom ne vlada pravednost, mir i ljubav, ne zato što je to djelo đavla, nego zato što svijetom gospodari ego. U protivnom živjeli bi smo u raju zemaljskom jer za to postoje svi uvjeti. Nedostaje jedino volja da se mi sami promijenimo. Da umremo sebi. Svojoj sebičnosti, svom malom "ja" zvanom ego. Nikakav nadnaravni đavo nam za to nije potreban. Sve što nije dobro, učinili smo sami, pa sami to možemo i obrnuti. Nije li rečeno: Rod smo odabrani, kraljevsko svećenstvo.! Sve možemo u Onome koji nas jača. Pa, neka i bude tako! 

Ako bi sotona, kojim slučajem, i postojao, hajmo se mi najprije izboriti sa napasti u sebi; svojim egom, a onda ćemo biti jači za borbu protiv nečega izvana. No, očito nam je lakše svaliti vlastitu odgovornost na nekoga drugoga, kako to svakodnevno i činimo, pa kad nam zafali krivaca od krvi i mesa, posežemo za onostranim krivcem. Dajte ljudi! Budimo razboriti kad smo već iprimili razbor kao dar spoznaje. Dokle god će vrag biti kriv za naše vlastite postupke, dotle nema odgovornosti, nema razbora, nema istine, nema spoznaje, nema ulaska u kraljevstvo.

Umrijeti sebi nije ni malo lako. Pobijediti vlastitu narav upisanu u tvoje obrasce vjerovanja, mišljenja, ponašanja, djelovanja.... Nije ni malo jednostavno, pa ipak nas je baš na to Krist pozvao. Jer ako vaša pravednost ne bude veća od one carinika i farizeja, što dobroga činite? I oni, baš kao i vi, ugađaju egu, vole laskave pohvale, prva mjesta i počasti, no od istine bježe jednako panično kao i svaki od nas koji robuje istome gospodaru - egu. 

Nije vrag napadao, osudio i ubio Isusa, nego slijepi ljudski ego nesklon čuti što ne želi slušati. Istinu o vlastitoj nebitnosti. Taj isti ego tjera i svakoga od nas da jedni druge napadamo, progonimo, osuđujemo, ubijamo. I činit ćemo tako sve dok ne shvatimo što činimo. Činimo to sebi samima, jer svatko, baš svatko, je Božje isto očitovanje u različitoj ljudskoj biti. Meni učiniste što god učiniste jednome od njih. Može li se izreći izravnija veća osuda ego-svijsti, ego-svijetu koji je neprestalno okupiran svojim bizarnim ja,ja,ja da bukvalno ne vidi kako postoje i drugi ja,ja,ja koji su, barem jednako, značajni ili podjednako beznačajni kao i njihov. Ego je majstor apsurda, a svijet je potvrda njegova majstorstva. Slobodni od robovanja egu, postajemo sinovi svjetla, a ne sinovi svijeta. Nismo li, kao kršćani, i prije svega kao Božanska stvarnost u ljudskome obličju, upravo na to pozvani? Budite savršeni kao što je savršen Otac vaš na nebesima.