Zašto govorite: Gospodine, Gospodine...

Zašto govorite Gospodine, Gospodine, a ne činite što sam vam rekao? Ne trebamo biti previše inteligentni da odgovorimo na ovo pitanje. Govoriti "Gospodine, Gospodine", ništa ne košta, niti što od nas zahtijeva, ali isto tako, moramo biti svjesni da ništa i ne donosi, baš kao i dobra djela lišena ljubavi. Ako bi sve  ljudske i božanske jezike govorio..., ako bi sve svoje razdao siromasima..., a ljubavi ne bi imao, ništa sam - kaže Pavao. Zašto to uporno odbijamo čuti i razumijeti? Iz istog razloga: tako je komotnije i ide na ruku našoj duhovnoj lijenosti sklonoj ego-svijesti navikloj na liniju manjeg otpora; iluziju da može imati kruha bez motike i apsurdnoj obmani da će dugotrajnim ponavljanjem besplodnih obrazaca, možda ipak, postići neki plodonosniji rezultat. Moramo li baš milijune puta bezuspješno pokušavati grabiti more ribarskom mrežom da bi smo shvatili kako tu nešto ne funkcionira. Mnogi, međutim, grabe cijeloga života, a da sebi nikada ne postave takvo pitanje, a kamo li da pokušaju nešto promijeniti. Njima je netko rekao da se voda tako grabi i oni tako čine bez obzira što nikada ništa ne ugrabe.

Ne nužno zato što im to ne smeta, nego prije zato jer se ne usude posumnjati u nešto iza čega stoji, po njima, neupitni autoritet. Neki, doduše, posve jasno vide da je car uistinu gol, ali se, zbog straha od kritike i  osude, ne usude reći što vide. Zato radije vjeruju strahu, nego vlastitim očima. Drugi se toliko zdušno samozavaravaju da, a priori, vide samo ono što se od njih očekuje da vide, i napokon, oni najuplašeniji uistinu vide nepostojeće carevo odijelo premda ga ni sam car ne vidi. Toliko su naime uplašeni pred samom pomisli da bi mogli vidjeti išta drugo. Takvi ne bi vidjeli istinu sve da im se nabije na nos i priveže na bučno zvono koje bi zvonilo pri najmanjem pokretu. Ćorava vjera, lišena razbora, koju su osuđivali svi veliki učitelji crkve, pa i sam Isus kadra je sve, osim vidjeti istinu. Istina, naime, znači svjetlost, znači mudrost, znači slobodu, znači razbor. Sve odreda njoj suprotno.

Sve ono što je Isus navještao, i jedini razlog zbog kojeg je to činio, jest upravo istina. Nije nam obećao kraljevstvo Božje ukoliko budemo vrijedni, radišni, poslušni, dobri, moralni...., nego ako budemo ustrajni u potrazi za istinom. Nije rekao kako je došao da svijet oslobodi zla ili đavla. Došao sam da svjedočim istinu. Istinu da smo ljubljena djeca Božja koju Otac toliko ljubi da ni On sam (Isus) nema potrebe pred Njim se zauzimati za njih. Ne kažem da ću ja moliti za vas, jer vas sam Bog ljubi. Pa, tko nas je i kako uspio pokolebati u toj vjeri? Kako se Isusova radosna vijest o bezuvjetnoj ljubavi preobrazila u tužnu vijest o jadnosti i nedostojnosti? Kako se Njegov nauk o božanskom dostojanstvu koje kao djeca Božja imamo i temeljem kojega smo kadri činiti ista djela koja je i On činio (pa čak  i veća od toga, tvrdi sam Isus) srozao na patetičnu, sladunjavo plačljivu jadikovku o križu, patnji, muci, izdaji, krivnji...? Svemu onome na što On sam nikada nije stavljao naglasak. Vjeruješ li da si bezvrijedan, bijedan i jadan, tako ćeš se i osjećati, a kad se tako osjećaš, onda ćeš taj duh širiti svuda oko sebe. Taj duh nije istovjetan sa onim kojeg je Isus širio. Upravo suprotno. Neumorno je ponavljao kako smo dragocijeni, vrijedni i voljeni, no egu se sviđa biti jadnim.

Nisam došao suditi svijetu, ponovio je u više prigoda, nikada ne navodeći ljudsku grešnost kao razlog tog dolaska. Ta se "istina" nalijepila naknadno u ponešto profanije svrhe. Isus, naime, nije na sebe i svoje Božansko poslanje nikada gledao iz kuta samosažaljenja i prozivanja krivaca; mnogi vjernici čine upravo to. Gotovo ga mogu čuti kako im viče: Zašto mi govorite Gospodine, Gospodine, a ne činite što sam vam naložio? To nije ovo što uporno činite? Zašto me oplakujete, kao kakvog jadnika? Zašto moju smrt vezujete uz svoje krivnje kada sam nisam to nikada činio? Vjekovima izvrćete sve što sam rekao, činio i bio samo da ne bi ste shvatili! Rekoh vam; Ne bojte se! A vi ne činite ništa drugo osim što stvarate sve više straha. A onda zastrašeni njime, hodite uokolo tražeći one koje bi ste popravljali. Jeste li uopće svjesni da činite upravo suprotno od svega što sam rekao. Zagledaste li se u vlastite oči kako bi ste u njima, ako ništa drugo, barem vidjeli onu gredu koja vas tjera da u očima drugih vidite i najsitiniji trunčić. Ponavljam vam: To je samo sjenka one vaše grede. Rekoh vam da vas Otac bezuvjetno ljubi, no vama se takvo što čini sumanutim, kao i činjenica da je subota radi čovjeka, a ne obrnuto. Bezumno ustrajete na tome da bude obrnuto. Zar je tako teško prihvatiti svoju Božansku narav? To vam zvuči svetogrdno, kao i meni  činjenica da još uvijek tako mislite, premda se izdajete mojim učenicima.

Najveći strah koji imate jest strah od istine i onoga što ona donosi: slobodu od ropstva strahu. Vi ne možete zamisliti život u punini slobode; život bez straha s kojim ste bliskiji nego sa svojim istinskim duhom. Ako imadnete vjere samo koliko gorušičino zrno, obećah vam, svi vaši strahovi u tren će iščeznuti. I što učiniste s time? Umnožiste svoje strahove. Umnožili patnju, umnožili neprijateljstva i sukobe na svim razinama života. Moji učenici ne bi učinili tako. Učenik nije netko tko je čuo nečiju besjedu, nego onaj tko je usvojio mudrost te besjede.Učenikom se ne postaje pukim deklariranjem ili unaprijed pripremljenom aklamacijom. Učenikom se postaje isključivo aktivnim usvajanjem učenja koje onda postaje stilom života, stanjem duha, vlastitom istinom. Pa, zašto i vi ne činite tako? Nisam vam obećao nenaporan put niti poklike svijeta. Bio sam u tome posve iskren s vama. No vi ste to prečuli. Uzimate što vam paše i kako vam paše da bi ste od mojega načinili svoj put, i svoj nauk. Nemam ništa protiv vašeg izbora, no tada niste dostojni zvati se mojim učenicima. Ne po mojoj volji i mom izboru, nego po vašem. Nisam vam došao suditi, niti ću vam ikada suditi. Sami ćete sebi suditi po izborima koje donosite. Sve što sam vas želio naučiti jest da imate izbor da živite u dostojanstvu djece Božje ili kao sluge straha. Taj izbor nitko ne može učiniti umjesto vas, uključujuć i mene.

Besmisleno je, dakle, govoriti :Gospodine, Gospodine, ukoliko ne činite što sam vam rekao. Skočite li kroz prozor, od sile gravitacije vas neće spasiti zazivanje Gospodina, ali hoće znanje i poštivanje tog zakona. Isto je i sa zakonom Božjim upisanim u vaš vlastiti duh. Kraljevstvo Božje je u vama, kako sam i rekao, ali vi to odbijate vidjeti dok, istovremeno, uporno ponavljate Gospodine, Gospodine. Kao da će vas mnoštvo riječi spasiti od pada kroz prozor. Nego, umjesto toga, radije tražite istinu koja  će vas osloboditi od strahova koji vas tjeraju da skačete kroz prozor. Zbog mnoštva riječi, moj se nauk neće promijeniti , kao ni istina u njegovu temelju. Na sve vaše molitve i sva dozivanja ponavljam što sam već rekao. Ali vi, očito, ne čujete. Jer ne želite čuti. Ne želiti vidjeti. Ne želite se mijenjati. Zato jer se bojite promjene. Bojite se slobode i odgovornosti koju sa sobom nosi. Radije birate krivicu, stid i patnju i osjećaj nemoći koji  stvaraju. Nisam li došao naučiti vas upravo suprotno?

Odgovornost je kategorija duha i znak zrele mudrosti. Krivnja je kategorija ega i znak robovanja strahu. Sve ste okrenuli naopačke samo da ostanete jadni i slijepi da nađete put izbavljenja. Ego uživa u drami tragedije i učinit će sve da ju sam režira. Moje poslanje daleko je od svega toga. Kao i moj nauk, moj put i moja istina. Ne čujem one koji viču Gospodine, Gospodine, ali ne čine što sam rekao jer time pokazuju da me ne poznaju i stoga ne mogu biti moji učenici. Učitelja se, naime, životom nasljeduje, a ne pukim nazivljem, simbolima i proklamacijama. Kad bi ste to znali, ne bi ste imali potrebu govoriti Gospodine, Gospodine..., znali bi ste što bi Učitelj učinio.