Vrag - isplativi resurs straha
I zbilja bi bilo komično da nije istinski tragično, ne samo kao smiješna zabluda svijesti, nego kao mnogobrojni tragični ishodi takve svijesti. Svi ratovi, sva neprijateljstva među narodima i pojedincima i sve zlo čine se upravo zbog vjere u tu, suštinski protubožnu, ideju vraga koja neumorno skuplja svoj danak od trenutka kad joj je podaren primjeren tron: božanski tron i vlast i moć koja, snagom automatizma, uz njega ide. Sve se, dakako, događa u ljudskome umu, no nije zato ni malo manje stvarno. Stvarnost kojoj se pridaje božanska moć, djeluje tako bez obzira je li ona pozitivnog ili negativnog predznaka. Čovjeku je dana božanska stvaralačka moć kojom sam bira narav vlastite stvarnosti kao i moć kojoj će pokloniti svoje temeljno povjerenje. U svakom slučaju ishod je isti: Neka ti bude kako si vjerovao!
Nemamo baš puno izbora. Naše temeljno uvjerenje odaju životni plodovi koje ono donosi. Potvrđuju li oni moć đavla ili ju negiraju? Svatko mora sam odgovoriti na ovo pitanje. Tragično je, međutim, to što većina vjernika "postojanje" đavla i njegovih plodova smatra gotovo nekim duhovnim privilegijem, malne rijetkim blagoslovom za rijetko produhovljene i u vjeri žarke. Ništa dalje od toga. Ništa dalje. Jer vrag nije ništa drugo nego primitivni strah postavljen na Božje prijestolje da umjesto Boga vlada i da mu se umjesto Bogu klanja obmanuta ljudska svijest.Čime obmanuta? Strahom. Kako obmanuta? Beskonačno tegobnim, dugotrajnim, ad hock osmišljenim zastrašivanjem, djelotvornim prijetnjama i još djelotvornijim kaznama, od straha od zemaljske lomače, pa do onog od onostrane lomače, zvane pakao, koja, uz to što je strašna, još i vječno traje, pa ti vidi isplati li ti se njegovati common sense.
Ne sjećam se, dakako, svog prvog susreta sa ovom, dječjem umu beskrajno fascinantnom i zastrašujućom idejom uosobljenog zla koje luta uokolo tražeći nesavršene koje trpa u svoju vreću i odnosi s onu stranu dobra, s onu stranu milosrđa, s onu stranu Boga... Dječji um mora valjda negdje biti od toga osjetno ranjen, zgruvan, sablažnjen, pa i osakaćen. Kao što se ne može čisto bijelo platno dodirnuti prljavim rukama a da to ne ostavi nekoga traga, tako i čisti, krajnje savitljivi i krhki djetinji duh ne može proći bez brazgotina takve misaone konstrukcije s kojom se ne umije nositi, niti je se umije adekvatno osloboditi. I što potom biva? Biva da odrastemo sa slikom svijeta u kojem, umjesto dobroga Boga caruju moćni đavoli koje ne treba dugo i iskreno moliti i zazivati, kao što je to slučaj kod Boga: oni, naime, imaju gadan običaj upadati sami radeći od naših života, pa, gotovo sve što im se prohtije. Tako su nas barem učili naši dušebrižnici, utvrđivali roditelji a potvrđivao cijeli svijet sa svojim zlom kojem svakodnevno svjedočimo na svim razinama društva. Naime, istinsko pouzdanje u Boga, kažu, nije garancija da te vele-moćne sile zla neće napasti. Štoviše, vragovi, vele, najviše vole čiste duše, kao i more plivače, jer oni drugi im, tobože, ionako pripadaju bez ikakve borbe. Nu ti vidi! Znači, kako god okreneš,isto ti se piše. Grah je na stolu, pa tko što hoće.
Pa kad je, hoćeš nećeš, već tu, onda daj da se njime, kako tako, okoristitmo, ljudi moji!. I bi tako.
Po prirodi lukav i snalažljiv, kakav već jest, ljudski um je okrenuo pilu naopačke, pa mu je vrag postao krivac za mnoge vlastite greške, propuste i gluposti. Ono, nisi zbrinuo svoju ljetinu na vrijeme, pa dođe vrag i baš donese takvu oluju kakva se ne pamti samo zato da uništi sav tvoj rad i trud. Malo iskarikirano, ali samo malo i poput karikature naglašava one bitne stvari, stvari koje izrazito strše izvan zdravog uma koji, naime, po naravi stvari, mora biti kadar predvidjeti takve nedaće i na vrijeme ih prevenirati. U protivnom treba znati priznati odgovornost i učiti iz iskustva. I to je sve. Ne trebamo izmišljati vraga koji stoji iza naših osobnih, društvenih i inih nedaća. One su sastavni dio života kao i njihov izostanak. Jedino što nikako ne smije izostati jest Mudrost koja stoji iza jednih i iza drugih. Ista Mudrost, Učiteljica života koja će ponavljati iste lekcije cijelu vječnost, bude li trebalo, sve dok đak ne savlada školu života koju je upisao vlastitim rođenjem.
Nećemo, naravno, ovdje ulaziti u polemike oko toga tko ga je, kako i zašto upisao, jer to je neka posve druga tema. Bitno je tek uočiti da nevolja, u bilo kojem obliku, nije nužno sinonim za zlo, nego je više poziv na učenje nesavladanih lekcija života. Ponekad je to poprilično zahtjevni, gotovo ultimativni, poziv, pa ipak se uvijek radi o učenju, a ne o kazni, đavlu ili kojem god umom kreiranom iluzornom uzroku. U prirodi postoje samo djela i njihove posljedice, kaže Anthony de Mello, i s tog stanovišta nema mjesta za podjele na dobro i zlo, osim u našemu umu koji voli stvarima pridavati takve etikete dijeleći stvarnost na crnu i bijelu. Kaže to, dakle, jedan katolički svećenik, veliki duhovni učitelj i gotovo mistik, što se mene tiče. Pa, zašto onda ne vjerovati i njemu, ako već treba vjerovati svemu što svećenici, pa čak i oni manje renomirani i manje duhovni od njega, tvrde u svojim katehezama? Zašto ne vjerovati de Mellu? U prirodi, tvrdi on, postoji samo dobro. Zlo je pridodao ljudski um. Ne iz prirode, nego iz iluzije vlastitog uma.
Tako bih ukratko sažela pogled na ovu temu jednog velikog čovjeka, prosvjetljenog duha i goleme mudrosti. Pogleda zbog kojeg je, naravno, imao ozbiljnih problema sa višim instancama crkve. Pogledom s kojim se, uzgred, potpuno slažem. De Mello je automatski ekskomuniciran jer se usudio izreći tako "svetogrdnu" misao koja implicira isključivanje vraga iz savršene Božje stvarnosti sve ako i nije isključio goru verziju tog istog vraga: naš, ljudski ego. Doista ne trebamo tražiti nikakva vraga sve dok imamo taj svoj, jednako moćni, jednako varljivi, jednako prijetvorni i jednako toksični ego. Nije baš slučajno da upravo vrag ima napadno ista svojstva kao i ego, uz iznimku svemoći koja se, malo po malo, pridružila uz ideju vraga pridavši mu doslovno božanska svojstva.Od tada, nema što vrag ne može. Za one koji se, nesvjesni opasnosti kojoj se izlažu, bezumno klanjaju njegovoj moći.
Ono čemu pridajemo moć jača u našoj vlastitoj stvarnosti tvrdi podjednako uvjerljivo i psihologija i duhovnost. No uzalud je slijepcu od rođenja tumačiti narav boje, tako i fanatičnim vjernicima narav Božju. Oni naime, ne mogu pojmiti Boga osim u međuodnosu s vragom, pa tako, prostom logikom djeteta, ispada ako nema vraga, nema ni Boga. I nije posve pouzdano vrijedi li jednadžba i u obrnutom slijedu. Svi smo se valjda, barem jednom u životu, susreli sa super-vjernicima koji bi nekako i mogli prihvatiti stvarnost bez Boga, ali bez vraga... Bo'š sačuvaj! Kada bi takvi samo znali koliko time stagniraju i unazađuju ljudsku svijest; kako oskvrnjuju Božje savršenstvo života i koliko zla time nanose sebi i drugima! No mala je vjerojatnost da će ikada shvatiti. Jer oni ne žele išta shvaćati. Oni samo žele biti u pravu. Sa svojim stavovima, svojim uvjerenjima, svojim očekivanjima... što god to bilo, bitno je da je to njihovo (ja, moj, moje - neizliječiva dijagnoza ega).
Kada bi to uvjerenje ostalo tek kao ideološko prepucavanje između različitih svjetonazora, ni po' brige. No, na žalost, nije tako. Klanjanje negativnosti i zlu u bilo kom obliku ima za posljedicu negativnost i zlo.Vjera u negativno omogućava negativnosti da se oblikuje iz neutralnog stvaralačkog potencijala života. Kao što prekidač za svjetlo ima mogućnost za upaliti ili izgasiti žarulju, tako i vjera pridaje moć stvarima i pojavama kojiima odluči dati svoje povjerenje. Najčešće se taj izbor vrši na nedostupnoj nam, podsvjesnoj razini, no posredno se lako dade iščitati o kom izboru se radi. Bog, dakako, nije ni u jednoj od tih mogućnosti. Bog je onaj koji omogućava takav izbor; Koji jest u naravi potencijala svake moći da bude to što jest - moć. On je moć moći da bude moć. Svojom slobodnom voljom, pa makar i višestruko prignječenom, stvaramo svoj put i svoju sudbinu. Božja volja s time nema nikakve veze osim što, poput sunca, uvijek na nas izlijeva svoje božansko izobilje ukoliko se nismo sami zaklonili.
Pa, kao što sunce ni za kim ne trči uvjeravajući ga da mu je bolje ostati na sunčanom i toplom, tako ne trči ni Bog za onima koji to ne znaju, ne razumiju, ne prihvaćaju, ne vjeruju... Bilo kako bilo, ishod je isti. Sunce je uvijek na nebu, ali mi nismo uvijek izloženi njegovim zrakama. Posve je irelevantno zbog čega je tome tako, baš kao što je prekidaču za svjetlo posve irelevantno tko ga je, ili nije, uključio. Ničim ne možemo zadužiti sunce, niti mu se ičim možemo odužiti. Ono služi životu u čiji nastanak je utkano: Služi po svojoj prirodi koja nadilazi pojmove nagrade i kazne, dostojnog i nedostojnog. Služi ne zato što je sunce po svojoj naravi dobro, nego zato što to služenje spada u narav sunca. Ne radi se tu o nikakvoj moralnoj kategoriji dobra. Kao što radijator nije dobar zato što nas grije, nego je toplina, po naravi, ugodna ljudskom tijelu. Ne kanim, dakako, porediti Boga sa radijatorom, pa čak ni sa suncem, no analogija je silno korisna kako bi smo shvatili narav dobra i zla kojem, apsolutno sami kumujemo. Nema tu nikakve paklenske, ni ine urote. Sve zlo na zemlji poniklo je iz ljudskoga uma nesvjesnog svoje iskonske naravi i moći koja toj naravi pripada. I u tome leži sva misterija đavla.
Postoji, naime, prekidač za svjetlo koji ne umijemo upaliti tolika pusta tisućljeća, a svoju nesposobnost, bezvoljnost, indolentnost, zatupljenost ili što god to bilo, silom svaljujemo na neku izmaštanu stvarnost kako bi smo lakše živjeli sa sobom i svojim, uvijek kritički nastrojenim, unutarnjim sucem nesklonog blagosti, strpljivosti i milosrđu. Tog suca smo sami postavili i sami sebe pred njim optužujemo, pa kad se učini da su "grijesi" preveliki, nesvijesno posežemo za samoobranom u liku vraga koji se, eto, umiješao i učinio tu štetu. Ponekad se, na sreću, radi samo o propaloj ljetini, a mnogo češće su to i ljudske vrijednosti, uključujući i sam život. Vrag mu baš nije dao mira, pa se opasao bombama i.... ili... I baš ga tog jutra vrag natentao da se napije i, iz čista mira, pobije ženu i djecu. Moš mislit. Vrag s time ima jednako veze kao i položaj Venere u trenutku bacanja bombe na Hirošimu.
Ili je, dakle, sve djelo vraga, ili nije ništa. Ili je sve Bog stvorio savršeno, ili nije ništa. Ne postoji alternativa i točka. Ili smo veličanstvena Božja bića obdarenom darom slobode kako bi smo bili Božji su-kreatori, ili smo bijedne marionete čije konce malo nateže Bog, pa malo vrag, a mi nikada nismo posve načistu tko stoji iza kojeg poteza. Da nije svetogrdno bilo bi groteskno. Dajte ljudi! Mućnimo malo tim glavama u kojima, kažu, gotovo netaknuto, leži najmoćnije računalo u cijelome svemiru. I k tome, inteligentno računalo.Pa, čemu nas je Bog obdario takvim moćnim darom kada ga, toliko dugo, koristimo kao..., bolje da ne kažem. U životu se, naravno, nađe brdo loših trenutaka, loših dana, loših godina...., ali ničemu, baš ničemu od toga nije kumovao vrag, nego mi sami, bilo posredno ili neposredno; bilo iz neznanja, nemoći, nesposobnosti, nečega...
Vrag bi nam, toliko puta, mogao poslužiti kao dobrodošla kanta za vlastite pogreške, ali što imamo od toga? Hoće li nam zbog toga biti lakše pri srcu; hoće li posljedice time biti ublažene, ili sanirane; hoćemo li dobiti kakvu satisfakciju žrtve ili herojsko odlikovanje? Ne. Pa čemu onda sva ta predstava oko prebacivanja odgovornosti? Pred kim se to, i kome opravdavamo; Koga to pokušavamo zavarati ili obmanuti? Prirodu, Boga, ljude, sebe... Pa, uspjeva li nam to i kako se taj uspjeh manifestira? Jesmo li mirniji, spokojniji, sretniji, mudriji, sposobniji... slobodno nastavite niz. Ponekad se u čudu pitam kako su ljudi, nekoć, daleko prije kršćanstva, uspjeli izići na kraj sa životnim tegobama bez pomoći vraga? Vrag je, naime, u svom današnjem značenju, tekovina kršćanske ere. Prije toga su postojala zločesta božanstva i demoni prirodnih i inih sila, ali nikako zlo u smislu u kojem se poima ideja đavola.
Kritičarti će se, dakako, odmah latiti lamentiranja Isusovim riječima, no s obzirom na sveukupnost Njegova nauka, vrlo je sporna njegova vjera u đavla u onom obliku koji, tisućama godina, sa svom sladostrašću, podržava sveta majka crkva. Ako ćemo baš biti toliki pobornici Isusove riječi, rekao je On i mnogo drugih riječi na koje se nitko ne obazire, ponajmanje sveta majka. Nikoga ne zovite svojim učiteljem, ni svojim ocem, jedna je od tih znamenitih riječi, pa je li sveta majka poslušala ili je postavila nad nas milijune duhovno upitnih učitelja, očeva i patera da gotovo imamo više očeva nego djece, više pastira, nego ovaca. Rekao je i što god s vjerom zaištete dat će vam se, pa gdje su ti silni darovi koje bi toliko mnoštvo žarkih molitelja moglo izmoliti, kako je Isus obećao. Ili se, možebit, zabunio u vezi s tim?
Pun svijet pobožnih molitelja, a nigdje istinske pobožnosti. Nigdje istine, nigdje pravednosti. Pun svijet istinskih klanatelja, a sotona, kažu najrevniji, preuzeo vlast nad svijetom. Pa, zar svijet nije stvorio Bog? Zar sotona može s Božjom svojinom raditi što ga volja? O kakvoj pobožnosti govorimo; koga, zapravo, uzdižemo, i kome se klanjamo u svojim klanjanjima ako vjerujemo da sotona može preuzeti nešto što je Bog stvorio i u čemu se On sam očituje? Napokon, nisu li i samoga Isusa optuživali da je opsjednut Belzebubom; da zlim duhom istjeruje zle duhove i što im On odgovara? Vjeruju li zbilja veleučene crkvenjačke glave da je Petra, onomad, zbilja zaposjeo Sotona kada je svoga voljenog Rabbija pokušao odgovoriti od predkazane smrti? Ili je to bio najobičniji, ljudski nagon da se sačuva dragocijeni život. Pa ipak, Isus baš u toj prigodi koristi pojam sotone. Je li to onaj isti đavo, moćna zla sila stvorena samo zato da narušava Božje dobro? Teško.
Isus se obraća egu, onom nesvjesnom impulsu u svakome ljudskom biću koje je sklono gledati tragediju u svemu što nije u skladu s njegovim poimanjem dobra. Koji nije kadar gledati na dobro kao na univerzalni pojam, nego kao dobro u kategoriji moje, tvoje, njihovo...kategoriji koju je Isus, posve lišen ega, nadišao kao duh ovoga svijeta kojem je pripadao tjelesno, ali ne i duhovno. Zato je za sebe mogao reći da nije od ovoga svijeta - svijeta ega u kojem je sustav vrijednosti okrenut naglavačke, kako onda, tako i sad. Crkva, na žalost, nije pridonijela preokretu tih vrijednosti. U najboljem slučaju. Kako sam odrasla pod njenom paskom, i kako se smatram istinskom kristijankom, nemam nikakve potrebe blatiti crkvu, čak i kad bi to bilo vrlo argumentirano. Naprosto mi to nije intencija, no svakako neću propustiti ukazati na njen najveći krimen: Pompozno koketiranje sa idejom u koju, vrlo vjerojatno, više ne vjeruje ni jedan, iole razborit um. Neodgovorno naturanje straha, strahom ionako ranjenoj i oslijepljenoj, ljudskoj svijesti, svakako se ne smije tolerirati nikome, a najmanje onima koji bi, po prirodi stvari, trebali biti u službi oslobađanja od straha. Pa, ako to crkva čini, pitam se od kud tolika vjera u moć vraga, sile zla, negativnosti i sve ostalo što je suprotno Bogu kojeg je Isus navijestio.
Da, govorio je o zavodniku i ocu laži koji obmanjuje ljudski duh, ali nikada tom "zavodniku" nije pridao božansku moć. Štoviše, jednom je prigodom rekao: I vrag vjeruje da Bog postoji i strepi od te istine. Ovaj, pak, kojeg neumorno promiče crkva, čini se, ne strepi ni pred kim, a najmanje pred Bogom. On, ničim ometan, harači po Božjoj njivi uzduž i poprijeko, dohvaćajući i svete i nesvete, jedne zato što nisu sveti, a druge baš zato jer jesu. I tko da se spasi od takvog probisvijeta? Kako da se spasi? Reći ću vam, kaže A. de Mello: istinom. Probudite se, dakle, i gledajte otvorenih očiju! Kad su oči otvorene, sve što srce vidi jest Bog. Dokle god netko vidi vraga u djelu ruku Božjih, taj duh svakako spava dubokim snom zablude. Kao što, po Isusovim riječima, vrag ne može biti u sebi podijeljen, jer bi tako samoga sebe poništio, koliko li to više vrijedi za Boga koji je jedan i u ontološkom smislu.
Mudri Parmenid bi svakako sišao s uma da mu je, onomad, netko, umjesto mnoštva bogova, od čijeg pojma mu se um ježio, predložio alternativu u vidu vraga. Jedan Bitak, jedno Biće, Jedan Jest, jedno Dobro. Kako bi tu smjestio apsurdnu koncepciju koja se ne uklapa u ovu njegovu čuvenu definiciju Boga (Bitka)? Definiciju koju nikada nitko ne može oboriti, a koja implicira božansku narav svega što jest, jer sve je Jedno, od Jednoga i po Jednome. Kaže to Parmenid, kaže to Isus, kaže zdrav razbor, kaže to danas i znanost, i potvrđuje mudrost utkana u svekoliko iskustvo života. Još samo crkva tvrdoglavo ustrajava na pokušaju da uščuva vraga kao nužni resurs straha za one kojima apsurd nije apsurdan. S obzirom na stanje ljudske svijesti, možda je to još uvijek isplativa investicija. Ali svakako nije u skladu sa Isusovim naukom niti Istinom koju je došao svjedočiti.
Primjedbe
Objavi komentar