Iluzija pobjednika

Kada se vlastito mišljenje pobrka sa istinom nastaju mnoge zablude; kada se te zablude drugima nude kao istina, nastaju problemi. Kada se nameću silom, nastaje rat. Neka se javi tko ne poznaje barem jednoga čovjeka koji je opasno pobrkao spoznajne lončiće i svoje mišljenje izjednačio s istinom. Ovisno o inteligenciji, temperamentu, karakteru, obrazovanju... tražit će načina da i vas u to uvjeri. Najprije milom, potom silom. Zavisno od osobnosti. Istina je, dakako, jedna i ne može biti milijun različitih istina. Ono što ovi ljudi brkaju s istinom je njihovo viđenje istine. Moje najdraže voće je trešnja, kažemo. Ma kakvi, čovječe!. Najbolje su jabuke!, uzrujavaju se oni. Ali, najviše volim trešnje. Ne, ne i ne! Jabuka je definitivno najbolja, kad ti kažem! Evo, pitaj moju ženu, ako meni ne vjeruješ. Poznat scenarij, zar ne?

Ja, moj, moje - isključivi i neupitni argument relevantnosti; znak apsolutne ispravnosti svojstven izrazito sebeljubivu egu niske razine svijesti. Njihova brojnost pokazuje stupanj ljudske osviještenosti i spremnosti da puste druge da žive svoje živote bez potrebe da se miješaju u tuđu slobodu koja nikako, i na na koji način, ne bi smjela biti predmetom njihovog intertesa, a kamo li neprijateljstva. Čemu se ljudi toliko iscrpljuju i raspaljuju nad tuđim izborima, tuđim odlukama, tuđim mišljenjima... tuđim životima? Jer nemaju svoj. U protivnom, uživali bi u beskrajnom obilju koje život nudi onima koji imaju oči i ne bi imali potrebu gubiti dragocijeno vrijeme i energiju da druge ljude uče kako da žive svoje živote. Oni sve znaju bolje od drugoga, pa čak i to kako se oni osjećaju, što vole, što bi i kako trebali da bi bili cjeloviti i sretni. Jednom rječju, oni najbolje znaju jesu li i koliko drugi gladni, i zato nastoje dokazati kako oni mogu jesti umjesto njih i nasititi se mjesto njih. Oni nikako ne shvaćaju da su drugi drugi. Da nisu oni.  Netko bi to nazvao nedostatkom zdravog razbora, no prije će biti da se radi o beskrajnoj potrebi zajažljivog ega da bude u pravu po svaku cijenu, pa čak i po cijenu razbora.

Ovo je jedini razlog činjenice što na svijetu postoji toliko bogova od kojih je svaki "jedini pravi", i to, baš posve slučajno, onaj naš. Onaj u kojeg vjerujemo, ne zato jer smo ga vidjeli, čuli ili na bilo koji drugi način susreli i  upoznali. Ma kakvi. Nego onaj "naš" bog za kojeg su nam rekli da je to naš bog i da je baš on jedini pravi, baš kao i ljubav za domovinu, zavičaj, momčadsku ekipu, ljude, djecu... Uvijek je pravo jedino ono što nosi taj ljubljeni, obožavani, svemoćni epitet "naš". Bez njega sve postaje tako profano, nebitno, bezvrijedno... Ego će strastveno ljubiti vlastiti zavičaj, ali istovremeno prezirati one koji istu sklonost gaje prema svom vlastitom. Svom brižnošću će brinuti o svojoj obitelji, dok će nečiju tuđu spremno omalovažavati. Svoju će djecu, domovinu, vjeru... držati svetinjom, no to isto neće pokazivati spram tuđih svetinja. Štoviše, najčešće ima potrebu gaziti ih. Kao neumorni ratnik u službi sebičnosti, stvorit će neprijatelje bude li trebalo samo da održi iluziju pobjednika.

Ego, dakle, voli, pokatkada i mahnito, isključivo ono što nosi nedvosmislen znak pripadnosti njemu - moje, svoje. On voli svojinu. Ne ljude i stvari po sebi, nego specifičnu relaciju koju ima spram tih ljudi, stvari ili pojava. Posjednički odnos. Svaka stvarnost kojoj pridoda relaciju "moj" doživljava dijelom sebe ili njegovim prirodnim produžetkom.  Odveć zajažljivi, gotovo patološki ego, kadar je "voljeti" jedino takvu, njemu pripadajuću, stvarnost. Jednakom strašću kojom se obožava svoje svetinje, strašću koju pali sebeljublje, omalovažavaju se i obezvređuju tuđe. Jednakom strašću i jednakim motivom: svojim "ja" - egom. Ne znajući, i ne mareći, što je takvo, uvjetovano "voljenje" zapravo suprotno svemu što ljubav jest, on će rasplamsavati vatru razdora u svim odnosima, na svim razinama, po svim ulogama i pod svim maskama; od gorljivog vjernika, milosrdnog samaritanca, do žilavog borca za istinu i pravdu sa toljagama u ruci.

U koju bi se skupinu Isus svrstao? Tko je moja moja majka i moja sestra?, pita okupljene koji ga izvještavahu da mu je obitelj tu. To su oni koji dijele moju zaljubljenost u ljubav i mir, a ne oni koji, posve slučajno i nezasluženo, sa mnom dijele sličan genetski materijal. Bio je posve jasan u vezi pojma "moj, moje". Ništa ne pripada nama osim sloboda izbora da živimo, ili ne živimo, u skladu sa svojom izvornom božanskom biti. Da budemo štovatelji, ili ne-štovatelji, života po kom se sama Mudrost Božja očituje. Graditelji ili rušitelji božanskoga sklada koji smo baštinili. Sve ostalo smo besplatno primili bez ikakve zasluge i ikakvog truda. Sve što imamo, što možemo i što jesmo, darovano nam je. Nema ničega, baš ničega što bi bilo naše i zbog čega bi smo mogli biti ponosni. Mi ni ne znamo što je život niti znamo tko smo mi, pa od kud nam drskost da bilo što svojatamo? 

Pa čak i onda, kada bi smo bilo što imali zbog vlastite zasluge, čemu tašto hvastanje koje prlja svako postignuće? Bog nema potrebe hvaliti se bilo čime, kao što sunce nema potrebe hvaliti se zbog činjenice što daje svjetlost. Ono, naime, nije izvor te moći.Ona je darovana. Ništa nije naše: majke i sestre su nam darovane,djeca su nam darovana, umijeća i sposobnosti su darovani.... Sve je darovano, ego dragi, i nema tu mjesta za tvoje svojatanje. "Ja" nasuprot drugoga "ja" samo je predodžba uma nesposobnog da pojmi i prihvati jedinstvo stvarnosti, jedinstvo duha i jedinstvo Boga. U tom jedinstvu ego iščezava i stoga se bori protiv bilo kakve naznake ove istine. Zbog toga strastveno "voli" samo ono što je njegovo i osporava ono što nije. Kako bi zanijekao da jedinstvo postoji. 

Strastvenija i glasnija vika stvara privid veće istinitosti. Kao da istina ovisi o veličini glasnica. Dok ovo ne shvati, na volju mu budi. Neka bira svoj pakao iznova i iznova sve dotle dok jednom ne nauči da ga on sam stvara vlastitim izborom. Za to je potrebno nešto daleko moćnije od pukog argumentiranog uvjeravanja koje ego nikada nije uvažavao, pa dolazilo ono od koga god: Isusa, Platona, Einsteina ili običnog, prijateljski nastrojenog čovjeka. Ego ne želi biti poučen, on želi, po svaku cijenu, imati pravo. Ne samo nad drugim čovjekom, nego i nad samim Bogom. U tome se skriva njegova tragedija i njegov pakao. On stvara pakao da bi mogao održavati vatru neprijateljstva koja mu daje iluzornu potvrdu njegove potrebe za nijekanjem jedinstva. Braniti se istinom od ega, isto je što i dolijevati ulje na vatru. Na potragu za istinom kreće duša, nikada ego. On je onaj koji taj put čini toliko tegobnim, strmim i usamljenim zbog čega prijeti  trajna  opasnost da se predomislite i vratite pod njegovo okrilje. Mnogo je odvažnosti, snage i povjerenja potrebno za ostanak na tom putu, a najviše za odluku da se njime krene. Pa ipak, unatoč svega, oči su stvorene da gledaju i kad tad će to morati shvatiti. Mudrost se svakako neće umoriti od čekanja sve ako čovječanstvo jest.