Budi volja tvoja.

Ne sabirite sebi blago raspadljivo... podsjeća nas Isus i puna dva tisućljeća Njegove riječi ne padaju na plodno tlo ljudske svijesti. Barem one većinske. Što je to raspadljivo blago, nasuprot onog drugog i koji je kriterij vrednovanja? Nije li blago sve ono što nam, u datom trenutku, služi na bilo koji način? Ne. Ono što služi životu jest blago, a ne ono što služi nama. Kažemo li da nešto služi nama, to podrazumijeva ego ("ja"), koji baš i nije neko blago za kojim život, po svojoj naravi, teži. On žeđa za živom vodom koja ga čini živim i radosnim. Ništa od onoga što ego smatra da mu je za to potrebno, ne spada u tu kategoriju. Ego je, naime, prepredeni obmanjivač istine, a ne istina. Sve njegove potrebe znak su nedostatka, nesavršenstva i, posljedično nezadovoljstva sobom, drugima, svijetom, Bogom. Duh, nasuprot toga, svjedoči savršenstvo, puninu i radost života. Iz te punine on crpi i stvara svoje blago. Ono koje ne podliježe vremenu i raspadljivosti i stoga se ne može nikada izgubiti. Raspadljivo blago je ono koje se može i hoće izgubiti i zbog toga, po svojoj naravi nije blago, sve ako i ima neku korisnu upotrebnu namjenu. 

Život, sam po sebi, je vrhovno blago; vrhovna dragocjenost na koju se ego niti ne osvrće. On je previše zabavljen skupljanjem raspadljivog blaga kako bi suzbio dojama vlastite iluzornosti, nestvarnosti, izlišnosti... U vječnoj borbi protiv vjetrenjača, bježi od istine kao mrak od svjetlosti. I s pravom bježi. Istina za njega predstavlja smrt. Nije li neobično da je na svijetu tako malo produhovljenih i osviještenih duhova, a ipak tako mnogo ljudi koji sebe smatraju duhovnima, pobožnima, vjernima. Kome su to vjerni, koga zapravo štuju...? Taj paradoks omogućavaju religije. Djelujući sa razine ega, religije ne teže, niti promiču duhovnu autentičnost i vjerodostojnost. Njihova moć i vlast zasniva se isključivo na pukoj pripadnosti i podršci njihove ideologije, omogućavajući tako masama da se osjećaju produhovljeno, a da ništa ne ulažu u istu. Besplatan obrok, čini se.  Ulažu oni, doduše, u mnogošta drugo što iziskuje pripadnost, kao što je slučaj sa svakim drugim članstvom, ali to nema nikakve veze sa ulaganjem u mudrost, u istinu i svoj duhovni rast, premda im se, logično, sugerira obrnuto. I oni to objeručke prihvćaju bez trunke predomišljanja. Tko bi pametan odbio besplatan dar? No je li to uistinu dar i je li uistinu besplatan? Teško.

Svaki prirodoslovac će nas poučiti kako u svemiru nema besplatnog ručka. To je temeljni zakon prirode. Da bi ste dobili nešto, nešto morate dati. Atomi vodika i helija ulažu svoju energiju da bi se stvorila svjetlost. Bez njih je ne bi bilo. Isto pravilo vrijedi i u duhovnom svijetu. Puka pripadnost nekom pokretu, zajednici, religiji... ne može te učiniti duhovnim, prosvjetljenim, svjesnim. Izjavama "Bog je Velik", "Bog je jedan!", "Isus je Bog!", Bog u nama ne postaje istinski velik, stvaran ili blizak. Najčešće je upravo suprotno. Puko brbljanje o Bogu, još uvijek je brbljanje. Bogu ne trebaju naše potvrde o Njegovoj veličini, dobroti ili opstojnosti kao što ni mi ne trebamo ničiju potvrdu o tome da imamo noge, ruke, glavu... Čemu uopće takav cirkus. Zabludjeli um ponekad ide toliko daleko pa  kaže kako služi Bogu. Kako, zaboga, stvorenje može služit Bogu? To bi bilo kao da tvrdimo kako služimo suncu time što smo izišli da se sunčamo. Bog isključivo služi nama i najviše što, sa svoje strane, možemo učiniti  jest dopustiti Mu, savršenim pouzdanjem, da to čini na savršen način. Pa, i tada, ne služimo Bogu, nego smo posluženi. To je smisao izraza Budi volja Tvoja.

Mi, međutim, najčešće želimo svoju volju pa to i dobivamo. Naša je volja volja ega i zato ne uspijevamo živjeti u skladu sa svojom istinskom, božanskom naravi. Negdje u dubini svoga bića znamo da bi nas prepuštanje Božjoj volji moglo lišiti poslastica ega za koje smo ovisnički navezani. Tek kada više ni na koji način ne možemo progurati svoju volju, tobože se mirimo sa sudbinom mrmljajući razočarano: Ah, štaš, Božja volja! Drugim  riječima, budi volja Tvoja (kad već moja ne može). Svakodnevno svjedočimo ovakvim situacijama kada se dogodi kakva nevolja, nesreća ili smrt. Svi izgovaraju slične riječi, ali rijetki to čine s povjerenjem kako je ta volja Božja sinonim za dobro. Baš naprotiv. Gledamo na to kao na neizbježnu kob, usud ili krutu sudbinu pred kojim ni sam Bog ne pomaže unatoč toga što izričemo suprotno. Gotovo nitko nema povjerenja u Boga, niti Njegovu volju, bez obzira što i kako izriču. I kada bi se moglo učiniti išta protiv te volje, učinilo bi se. Pa, gdje je tu povjerenje, prepuštanje i dopuštanje?

Svi se prepoznajemo u ovom paradoksalnom obrascu povjerenja koje tobože imamo u Božju volju dok je istina posve suprotna tome. Nije mi nakana time opterećivati sebe ni druge, nego samo pogledati istini u oči. Kada bi naše povjerenje u Boga bilo istinsko povjerenje živjeli bi smo u skladu s Njegovom voljom koja je upisana u našu vlastitu narav kao sama narav. Živjeti u skladu s tom naravi ni u kom slučaju ne bi moglo značiti išta loše. Štoviše. Upravo to jest garancija punine života kao što potvrđuju Isusove riječi: Došao sam da imate život - u izobilju da ga imate, i da vaša radost bude potpuna.  Naše izobilje ponešto se razlikuje od ovoga. U izobilju imamo tek jada, nevolja i nesreća, pa od njih ne vidimo ikakva života, a kamo li tog u izobilju. 

U skladu s tim, naša se pobožnost uglavnom svodi na tužaljke i jadikovke spram tog neželjenog izobilja zbog kojeg bespomoćni pobožno  uzdišemo strepeći pred Božjom voljom koja nam, u pravilu, servira ono što nam nikako nije po volji. U protivnom, bilo bi daleko manje jadikovki, a više entuzijazma, radosti i istinske zahvalnosti. Riječ "pobožan" složena je od dvaju riječi: po Bogu ili po Božjem. Pobožan bi trebao živjeti po Božjim zakonima, u skladu sa Božjom voljom, te, sukladno tomu, očitujući svoju božansku narav i donoseći njene plodove. Naša pobožnost, međutim, živi po svjetovnim zakonima, u skladu sa potrebama svog svjetovnog "ja", očitujući svjetovnu narav i donoseći njegove plodove: patnju, jad, nemir..., s one strane plodova istinske po-božnosti. Ne zato što nam nisu dostupni, nego zato što nemamo povjerenja u Božju volju premda to sebi ne priznajemo. Religija se, sa svoje strane, ne trudi da nas razuvjeri. Ona nas jedino nastoji uvjeriti da smo, birajući nju, dobro izabrali. Zato većina vjerinika vjeruje u religiju, a ne u Boga. Korist je obostrana, sljedbenici dobivaju službenu potvrdu vjernika i s njome mogućnost da se osjećaju ispravni, moralni, veliki, religija nužnu potporu i pomoć u vidu sljedbenika. Sada se i najmanji mogu osjećati velikima, a da se nikamo ne moraju penjati.

Kao kad bi ste putovali u neki grad i zaustavili se uz putokaz za taj grad, a onda sjeli ispod njega i čekali da vam se grad razotkrije. Samo vi čekajte. Na komad papira možete napisati riječ majka, možete ju čak i fotografirati, ali ni ta riječ, ni ta fotografija nije majka. Religije nas, na žalost, ili na sreću, ne mogu dovesti do sjedinjenja s Bogom, a nerijetko nas u tome i sputavaju čineći ono protiv čega je Isus oštro protestirao: Sami ne ulazite u kraljevstvo Božje i drugima priječite ulazak. Čine to i mnogobrojni, zabludom pobožnosti zaluđeni, pojedinci nudeći svoja uvjerenja kao istinu; svoju jeftinu pobožnost kao nužni i jedini put spasenja i svoju osudu kao božanski pravednu kaznu za neposluh. Kako tužno i kako suprotno Duhu Isusovu. Kada bi smo, umjesto egu, istinski dopustili Mudrosti Božjoj da nas ona vodi, tada bi smo svi živjeli u skladu sa Isusovim Duhom; s Duhom ljubavi u kojem smo, i po kojem smo, sazdani. Sva patnja bi tada iščeznula kao što mrak iščezava u sjaju svjetlosti. Riječima sv. Pavla: sve što po svjetlosti bude privedeno k sjaju, postaje svjetlost. 

Mrak, naime, ne postoji kao stvarnost. On predstavlja tek odsustvo svjetlosti. Ne postoji prekidač za mrak koji bi smo mogli upotrijebiti kako bi smo stvorili mrak. Možemo jedino pogasiti svjetlost, što nipošto nije isto. Svjetlošću možemo poništiti mrak, ali ne vrijedi i obrnuto. Ne može se napraviti nikakva baterija za mrak da bi smo u osvijetljenu prostoriju mogli unijeli tračak mraka. Ne. Svjet-iljke postoje zato jer mogu postojati. Tam-iljke ne postoje, jer ne mogu postojati. Tama nije biće, nego ne-biće. Ono što čini razliku između bića i ne-bića jest Bitak - onaj JEST u svemu što jest. Tama je odsustvo Bitka i zato nema stvarnosti. I kao što se jedino praznina dade nečim ispuniti, tako se i tama ispunja svjetlošću, a ne obrnuto.

Sama riječ "grijeh" upućuje na pravo značenje izraza koji dolazi od grčkog značenja za promašiti cilj ili metu. To, dakle, nije sinonim za krivnju, nego pokazatelj po-grešnog izbora zbog kojeg se ostaje u mraku unatoč mogućnosti suprotnog izbora.  Bilo da se taj izbor ne vidi, ne prihvaća, ne vjeruje, ne razumije..., posljedica je uvijek ista: unutarnji i vanjski nesklad. Nesklad sa Božanskom naravi života kako u osobnom, tako i sveobuhvatnom smislu te riječi. Po-grešan izbor je uvijek put patnje iz kojeg se može izići jedino suprotnim izborom. Nema drugog načina. Nema druge opcije, ni drugog spasenja. Mrak se poništava jedino svjetlošću i u tome se sastoji sva mudrost i sva veličina Isusova nauka. Imati u sebi svjetlost znači biti u skladu sa svojom Božanskom biti koja jest svjetlost. Spoznajte istinu i istina će vas osloboditi.

Krivi izbori vode do krivih postupaka i sve više nas udaljavaju od te iskonske biti. U temelju tih krivih izbora  nikada ne stoji težnja da se ostane u mraku. Upravo suprotno. U okružju mraka, međutim, nemoguće je hodati bez spoticanja, rušenja, razbijanja...; bez zebnje straha koji prirodno slijede tamu. Nije moguće zračiti toplinom i svjetlošću u njihovu odsustvu. Ne zato što se ne bi htjelo, nego zato što se ne umije drugačije. Isus je bio svjestan ove istine i zato nikoga nije osuđivao, čak ni one koji su ga i na križu vrijeđali bez trunke sućuti, ne znajući što čine, kao i svi oni koji, zbog nedostatka svjetlosti, ne mogu hoditi bez  stvaranja kaosa. Za njih je imao suosjećanje, a ne osudu. Njihova prirođena svjetlost je prigušena, katkada i pogašena, a to je najteže breme za njih same. Svi to shvaćamo, no lakše se praviti da ne shvaćamo. Lakše je rušiti, nego graditi; slijediti struju stihije, nego uzlet slobode. Lakoća izbora, međutim, nije potvrda ispravnosti.  Najčešće je suprotno. Ono što se činiti s lakoćom, obično je jalovo. Samo je jedan put do svjetlosti, krivih ima bezbroj. 

Ugasiti svjetlost ne znači dokinuti je. Bitak se, naime, ne može dokinuti. Svijest većine ljudi, neovisno o vjerskom i inom svjetonazoru, baulja u mraku tragajući za tako nedostižnim svjetlom, posve  nesvjesna kako im je na dohvat ruke. Oni, naime, tragaju za nečim što već imaju, želeći postati nešto što već jesu, ali to ne shvaćaju i ne prihvaćaju. Zato ostaju u mraku i ostat će toliko dugo dok ne uvide vlastitu zabludu o naravi istine. Netko im može na to skrenuti pažnju, ukoliko žele slušati, no nitko mjesto njih ne može pritisnuti prekidač za svjetlo, pa ni samo svjetlo. Stoga je doista nerazborito vjerovati da će se to svjetlo upaliti, pukim priznavanjem njegove realnosti. Neće ljudi dragi, neće! Moramo potražiti prekidač, to je jedini način vjerovali mi to ili ne. Uostalom, mrak u kojem tisućljećima obitavamo svjedoči dovoljno sam za sebe. Isus je samo o tome govorio, samo to poučavao ponudivši jedino djelotvorno riješenje: Upalite svjetlo istine i mrak će nestati.

Prekidač je ugrađen u našu božansku narav i jedino tu se može aktivirati našom vlastitom rukom. Ne može ga upaliti, niti izgasiti, netko drugi; niti ga drugi može pronaći za nas, uključujuć i Isusa. Moć da to učiniš darovana je tebi, ne drugome. Isus nas je došao poučiti upravo toj mudrosti, ali ne može, umjesto nas, živjeti tu mudrost.Ne može donositi izbore mjesto nas ni živjeti naš život umjesto nas. Poneki, čini se, vjeruju suprotno. Znam da sam veliki grešnik, al' Isus je dobar, On će me spasiti od mojih grijeha. Neće. Ne može. Nema za tim nikakve potrebe. Dobio si mogućnost da sam sebe nahraniš: darovana ti je i hrana i usta i želudac, pa zašto bi itko trebao ili želio jesti za tebe. Bizarna je i sama pomisao na nešto takvo. Drugi ti jedino može pomoći da pronađeš najbolju hranu i to je sve. Ukoliko ne slušaš savjete, naputke i znanja drugih, čemu uludo trošiš svoje i njihovo vrijeme?

Isusova uloga u spasenju ne svodi se na spašavanje onih koji su duhovno lijeni da spas potraže u Njegovu nauku. Njegova se zadaća sastoji u tome da čovjeku pokaže put spasenja, a ne da ga prohoda umjesto njega. Zar je tako teško razlikovati ovo dvoje! Učiteljstvo crkve skovalo je termin preuzetnost, no nisu ga, kako se čini, dovoljno objasnili vjernicima koliko to zahtijeva njegova važnost. Nije li to daleko važnije od bezbrojnih svetkovina, blagdana i ceremonija koje, još zarana, nauči svako dijete? Subota se uporno stavlja iznad čovjeka usprkos činjenici što je rečeno drugačije. Zato imamo takvu pobožnost i takve plodove. Nema drugog kriterija istinske vjere osim plodova koje ona donosi u tvom životu. Razmotrite vlastiti život i potpuno iskreno, onako da vas nitko drugi ne čuje, pred mudrošću vlastitog srca koje zna odgovor, procijeniti sami te plodove. Prevladava li, u vašem životu, uglavnom strah, brige, patnja, kritike, nemir..., ili spokoj, radost, entuzijazam, kreativno stvaralaštvo..., jednom rječju, ljubav? 

U evanđeoskom kontekstu, pojam riječ predstavlja oživotvorenu stvarnost; predstavlja narav, i Isus naglašava njenu važnost:. Tvoja će te riječ opravdati, i tvoja će te riječ osuditi. Nije rekao Bog, nije rekao ja, nije rekao anđeli. rekao je tvoja riječ. Riječ kao sinonim za stvaralačko biće koje mi jesmo po Božjoj volji. Sam nas je učinio svojim su-stvarateljima. To, međutim, podrazumijeva i našu odgovornost za ono što stvaramo. Ne u smislu hoće li se to, i koliko, svidjeti Bogu, nego tako da, načinom vlastitog življenja nepogrešivo procjenjujemo i vrednujemo taj život. Ne čini to Bog, niti će ikada činiti. Dao nam je vlast i moć da, u svjetlu istine, sami sebi budemo tužiteljem i sucem i obranom. Svi oni su utkani u naš odnos spram vlastitog života.

U početku bijaše Riječ.

I Riječ bijaše kod Boga. 

I Riječ bijaše Bog.

Znači li to da nikoga ne trebamo slušati, i ni od koga učiti? Daleko od toga. Znači samo da se nitko, mjesto nas, ne može susresti s Bogom. Susret s Bogom je susret s našom istinskom biti i nikako ne može imati posrednika ili opunomoćenika. Kao što nitko, umjesto nas, ne može voljeti i susresti našu majku, dijete, prijatelja... Naprotiv, njima možemo, preko drugih, poslati poruku, pozdraviti ih, ili im što priopćiti; Bogu, međutim, ne možemo. Bogu se možemo obratiti jedino svojom vlastitom dušom, vlastitim srcem, vlastitim životom. Jer taj život jest Božji Bitak na način ljudske biti i stoga mu se možemo obraćati jedino jezikom vlastite duše kao što se i On nama obraća tim istim jezikom. Nikada i nikako tuđim, pa ma kako  taj drugi bio uzvišen i svet.

Kada je molio Isus se povlačio na osamu. Nije odlazio u sinagogu, niti je tražio društvo velikih svećenika i pismoznanaca. Oni su, možebit, poznavali Pismo bolje od Njega, ali ne i Onoga zbog kojeg se to pismo proučava. Ne znači da je religija nužno loša, no ona, kao i bilo kakva posrednička instanca, može biti samo putokaz na duhovnom putu dok ste još duhovna beba. Ništa više od toga. Kada govori o sebi kao Putu, Istini i Životu, Isus ukazuje na istinu Božanske svjetlosti, put Mudrosti i stvarnost Ljubavi kao božanskog temelja života, a ne na svoju osobu koja bi nam, poput kakva čarobnjaka, sve to namaknula bez našeg učešća. Puka pripadnost religiji nazvane po njegovu imenu  nije izraz vlastitog učešća, i sama po sebi, ne znači ništa. Baš ništa, bez obzira što lijenom duhu godi suprotno uvjerenje. Zvuči krajnje nemilosrdno i okrutno, no istina je takva kakva jest i ne može se mijenjati ovisno o potrebama onih kojima nije po volji. Nije li isus bio krajnje grub kada je hladno izjavio: Tko su moja majka, i moja braća? Oni koji vrše volju Oca mojega. U čemu se sastoji ta volja pokazao je svojim životom. Samo to nekoga čini, ili ne čini, vjernikom, odnosno kršćaninom, a ne puko pripadništvo ovoj ili onoj skupini. Dobar je znak  ako se tome radujete. Uzgred, znate li uopće broj različitih kršćanskih sljedbi i što vam to govori? Ne bi ste vjerovali!

Moleći u kontekstu istine koju je naviještao; istine koja ga je stajala života, iznosio je jedinstvo s Bogom koje kruti um (ego) odbija kao smrtnu presudu : Da spoznaju da smo jedno: ja u tebi, i oni u meni. Pa dodaje u istom tonu: Ne kažem da ću ja moliti za vas, jer vas sam Bog ljubi. Zašto bi Isus izgovarao takve neistine ukoliko je Njegova molitva za nas uistinu prihvatljivija i moćnija u Božjim očima od naše? Zašto bi On, i sam Učitelj, imao potrebu reći: Nikoga ne zovite svojim učiteljem jer Bog je jedini učitelj i gospodar sviju. Upravo zato jer je bio najuzvišeniji Učitelj čije se zvanje ne piše malim slovom, kao što je to slučaj kod običnih učitelja. Svjetovni učitelji prenose svjetovno znanje, a nebeski učitelj prenosi i svjdoči Mudrost Božju utkanu u samu narav života.

Unatoč toga, svojim učenicima zabranjuje da mu se obraćaju sa "dobri učitelju". Samo je Bog dobar, pojašnjava. Zaprepašteni su kao i mi dva tisućljeća kasnije, i podjednako zastrašeni da bi imali hrabrosti postaviti pitanje. Najuzvišeniji duh koji se ikada rodio u ljudskom obličju, najmudriji od svih učitelja, koji je doslovno živio svoje jedinstvo s Bogom bijući gospodar prirode, a ne njen rob, samoga sebe ne doživljava dobrim, na način na koji to učenici doživljavaju. Kategoriji vrijednosnog suda; u smislu morala. Na prvi pogled djeluje čudno i paradoksalno, pa ipak nije. Ne samo zbog sveopćeg pravila; što uzvišeniji duh, to veća poniznost, nego i zbog naravi samoga nauka evanđelja koje ne ide u kategoriju morala, kao što već rekosmo, nego u kategoriju istine što nisu istoznačnice. Sama po sebi, istina je neutralna. Izricanje istine, dakle, ne podliježe vrijednosnom sudu, i nije nužno sinonim za dobro (u moralnom smislu). Moralni je zakon kategorija uma, a istina kategorija duha. Imati oči za istinu života ili ih nemati, stvar je razine osviještenosti i kao takva ne podliježe vrijednosnom sudu. To, naravno, ne znači da nema svoju cijenu. Jarku je potpuno nebitno zašto ga niste na vrijeme opazili.

Ukoliko neki vrstan arhitekt, dobro poznajući  zakone prostornih i inih odnosa, projektira velebnu građevinu dok njegov prijatelj ne zna sve to ni pročitati, bilo s nacrta, bilo iz same građevine, nećemo ga, zbog toga,  nazvati lošim, a još manje zlim. Na tom tragu je Isusov prigovor o suvišnom etiketiranju. On je Učitelj istine koja se ne svodi na puko moraliziranje. U krajnjem slučaju, stupanj osviještenosti uvijek je srazmjeran stupnju moralnosti. Drugačije ne može ni biti. Kad znate da vam usijana peć može naštetiti,  nećete ju doticati bez adekvatne zaštite. Isto je i s duhovnim zakonom, no čovječanstvo poznaje zakone tijela, ali ne i zakone duha. U tome i jest ljepota istine koju je Isus donio kao Radosnu vijest. Sve, dakle, što želite da ljudi učine vama, činite vi njima. To je zakon duhovne istine, a ne zakon morala. Ukoliko ne želite biti ozlijeđeni ne dirajte žice pod visokim naponom. Oba upozorenja imaju istu težinu s obzirom na istinu i ni jedan nije izričaj moralnog suda. Razlika je jedino u tome što jedan vrijedi na fizičkoj, a drugi na duhovnoj razini. I to je sve. Uostalom, svatko iole duhovan, zna da moraliziranje izvire iz ega, ne iz duh. Pretjerano moraliziranje vodi u fanatizam, bolest i ostale pošasti egom zaslijepljenog uma. Neka vaše riječi budu da,da i ne,ne. Sve što je više od toga, od zloga je. 

Bog, dakle, nije dobar u kategoriji morala, nego u kategoriji naravi. Pećnica nas ne kažnjava za grijeh, nego snosimo posljedice vlastite pogreške. Isto vrijedi i za prirodu, sudbinu, život, Boga. Poznavati zakone duha i biti s njima usklađen, nije znak dobrote, nego znak mudrosti, potvrđuje Isus i tom opaskom, između ostalog. Mudrost, dakle, nije moralna kategorija. Ona je očitovanje sklada sa vlastitom božanskom naravi. Isus je ovo potvrdio cijelim svojim životom. Njegova dobrota je izraz božanske naravi, a ne posljedica aktivnosti u svrhu dobra, baš kao i sunčeva svjetlost. Sije zbog naravi, a ne zbog nakane za činjenjem dobra. Jako je bitno ovo razumijeti, zato to ponavljam, uvijek u novom kontekstu. Nije, dakle, Isus činio dobro zato jer se odlučio za njega, a protiv zla, kako mi obično sebi tumačimo pojam dobra. Nije činio dobro. On je očitovanje tog dobra u ljudskoj osobi, baš kao što je sunce očitovanje dobra na način sunca. Sve kad bi želio, ne bi mogao činiti drugačije, jer to "dobro" proizlazi iz naravi, a ne iz htijenja. Voda, naime, ne može ne smočiti sve kad bi i htjela drugačije. O tom se radi. Ne da se ne bi osjećao dobrim, nego to nije držao nekom svojom zaslugom, baš kao ni moć da čini čuda. To je, naprosto, izraz naravi koju je dobio u baštinu.

Za razliku od ega, koji se rado hvasta sa "svojim" odlikama: ala sam nadaren, lijep, pametan...! Isus shvaća da je život darovan. Nisi ti (ego ) pametan u "svojoj" pameti, nego Božja moć u tebi koju si bezumno prisvojio. Čime se, dakle, hvališ. Darovima s kojima se ne znaš ophoditi dostojno Darivatelja. Zamislite Isusa kako hoda uokolo i hvali se kako je upravo hodao po vodi, umnožio kruhove, pa čak i vratio čovjeka iz mrtvih, pa još i domakne koje čudo koje nije učinio. Ne možete to zamisliti, zar ne? Naravno da ne. Eto zašto nije dopuštao da ga zovu dobrim ili čudotvorcem. Ne zbog lažne ili stvarne poniznosti, nego zbog svoje autentičnosti: činjenice zbog koje se ni čovjek ne hvali što hoda uspravno, voda da je mokra i sunce što sja. Sve to, On vidi i u nama, no mi nemamo oči za tu istinu. O toj istini govori i zbog toga ona u sebi ima toliku moć: moć oslobođenje od zablude da smo bespomoćni robovi grešne naravi.

Samo nas naše uvjerenje u tu obmanu čini robovima. S novom istinom dolazi nova vjera, a s njome i novi život - kraljevstvo nebesko, koje nije negdje "tamo i gore", nego je u vama, kaže Isus. I zato ćete i vi činiti djela koja i ja činim. I veća ćete od ovih činiti, pa ćete se čuditi. Od ove sablazni diže se kosa na pobožnoj glavi mnogih kruto-umih vjernika, pa ipak su to Isusove riječi, ako se ne varam. Ukoliko nam čovjek, ma koliko upitne vjerodostojnosti, dade svoju riječ, skloni smo povjerovati, pa kako to uskratiti nekome koga smatramo Sinom Božjim? Da nije tragično...

Potaknut iznimno čudesnom naravi kvantne fizike, N. Bohr je, svojedobno vrlo ozbiljno, ustvrdio kako ju, zacijelo nije razumio onaj tko se, prije toga, nije svojski nad njom sablaznio. Slično, čini se, vrijedi i za Kristovo evanđelje. Pa, ako se nad njim najprije niste pošteno zgranuli, bit će da ga niste baš ni razumjeli. I doista jest tako. A opet, i nije.U svakom slučaju, daleko je od svega što, pod taj izraz trpa i prodaje, jeftina pobožnost većine vjernika. Tražite, dakle, istinu, i istina će vas osloboditi svih zabluda kojima robujete i u kojima svaka patnja ima svoje korijene. Začudo, Isus nigdje ne reče: Budite pobožni i pobožnost će vas osloboditi. Zaista čudno! Jedina pobožnost kojoj nas je došao poučiti jest naše jedinstvo s Bogom; jedinstvo koje dijelimo s Njime, kao što, između ostalog, potvrđuje Njegova velikosvećenička molitva, i obećanje koje nam je dao kao istobitnima s Ocem, kao što i On jest: U protivnom, zar bi smo, na bilo koji drugi način mogli činiti djela veća od Njegovih, kako je obećao onima koji budu imali trunčicu vjere?

Čovjek se, međutim,  ovome ne raduje, nego se nad tim sablažnjava. Kako može jedan obični čovjek, smrtnik, biti istobitan Bogu, kao što je to Isus. Ok, ovo može djelovati strašno u očima ega, a tko ga nema, al' 'ajmo pokušat, barem na trenutak, pogledati istini u oči. Zovete sebe vjernicima, zar ne? Središte te vjere je Isus. Ove riječi je izrekao baš On - Isus. A vi, ne samo da ne vjerujete. Vi se sablažnjavate. Vi se gnušate takve mogućnosti. Unatoč toga što, tobože, vjerujete Isusu. Ili samo u Isusa. Ili ni jedno, ni drugo. Idemo zaključiti iz navedenih argumenata:

Vjerujete Isusu, ali ne vjerujete Njegovoj riječi; Vjerujete  u Njega, ali ne i u Njegovo obećanje; vjerujete da je Njegov nauk bogoduh, ali ga ne nasljedujete; Imate u Njega povjerenja, ali ne shvaćate ozbiljno njegove savjete... Pa, što vi zovete povjerenjem, ljudi dragi? Hajdemo, onako, razbibrige radi, umjesto imena Isus staviti ime vaše drage, ili dragoga... nekoga koga istinski volite i cijenite. Stavite ime te osobe na umjesto Isusova na svakom mjestu u ovom odlomku, pa vidite što će ispasti. Vjerujem u svoju dragu, ali sumnjam u svaku njenu riječ. Cijenim njeno majstorstvo u kulinarstvu, ali ne bih ni za živu glavu kušao njena jela. Daje uvijek mudre savjete, samo ih ja nikada ne slušam. Obožavam slušati o predivnim mjestima na koja me poziva, ali nikada se ne odazivam na pozive... Možete nastaviti koliko god želite.

Vi, dakle, bezumno smatrate kako je jedino bitno to što vi, izrijekom, tvrdite kako vjerujete svojoj dragoj, dok je činjenica da životom sve to pobijate, posve izlišna. Potpuno je ista stvar i sa vašom vjerom, ukoliko je i situacija ista.Vjerovati u Isusa, a činiti upravo suprotno onome što je sam činio, doima se smiješnim, u najmanju ruku. Isus je neprestalno ponavljao: Ne sudite, pa vam neće biti suđeno! Ljudi, međutim, ne čine ništa drugo. Podjednako vjernici kao i nevjernici. Koja je onda razlika između njih? Razlika je iste naravi kao i ona koja nas razlikuje od navijača nekog drugog kluba. Zapravo, manja. Ovi potonji su daleko zagrijaniji za pobjedu svog kluba, nego vjernici, bilo koje religije, za pobjedu duha nad egom. Njima je bitna etiketa vjernika, a ne vjera; forma, a ne suština; vanjsko obilježje pripadnosti, ne stvarnost duha.

U skladu s tim, mnogi su kadri umrijeti za svoju vjeru, ali ne onako kako je to učinio Isus - umirući za istinu, nego braneći privilegij da se bude iznad, i ispred, drugoga. Privilegij da se bude u pravu., dok se to isto pravo drugome osporava, kao što su to, onomad, zahtijevali križari, inkvizicija, i sva ostala crkvena, i ina, sudišta podignuta da sude u ime Kristovo. Gle čuda! Suditi u ime Onoga koji je rekao da nije došao suditi svijetu, niti to nama preporuča. Štoviše, kako se ovo ne bi shvatilo tek kao puki savjet, Isus to izriče u zapovjednoj formi naglašavajući nužnost i važnost istoga. I što s time čine oni koji se izdaju za Njegove učenike i nasljedovatelje, pa čak i namjesnike i opunomoćenike? Čine suprotno, dakako.

I dok se raspiruju bezumnim gnjevom neprijateljstva zbog  nepodudaranja oko najbizarnije finese u izričaju neke forme vjerovanja, prenoseći ga na cijele puke i narode  istovremeno sebi uzimaju za pravo da sude i osuđuju, žive i mrtve, da odlučuju o životu i smrti, ovdje i u vječnosti, a sve to u ime Onoga koji se nije bavio trivijalnim filozofiranjima o naravi jedinstvenog, trojedinog ili kakvog god, Božjega Bića, nego o onome što je smatrao daleko bitnijim za život, kako ovdje, tako i u vječnosti: Ne sudite! Pavao ide i korak dalje pitanjem: Tko si, dakle, ti da sudiš tuđemu sluzi? Tko si ti čovječe da se igraš Boga? Tko si ti, ljudski učitelju? Tko se može, i smije, igrati Stvoritelja? Sam Isus to nije pokušao. Na mnoga je pitanja ponizno odgovarao kako je to znano samo nebeskom Ocu. No mi smo veći kršćani od Isusa. Veći smo pravednici od same Pravednosti.

Uistinu, Bog se ne da ismjehivati, samo što to još nismo shvatili, dragi Pavle. Još nismo shvatili, a izgledi da će se to doskora promijeniti, nisu baš obećavajući. Sam Bog zna koliko će još različitih vjerskih skupina niknuti iz puke želje da se bude uočljivijim, specifičnijim, originalnijim..., no jedno je sigurno: Dokle god se vjera bude temeljila na egu, potpuno je irelevantno kojoj grupaciji, religiji ili sekti pripadate, ili ne pripadate; koje dogme zastupate, i koje odbijate. Ovako ili onako, vaš bog je ego: njemu se klanjate i njemu služite. I to je sva priča o podjeli na pravo-vjerne i krivo-vjerne vjernike, pravog boga i krivog boga, našega i vašega. Sve podjele potječu od ega potrebitog neprijateljstva u svrhu samoočuvanja i obrane od jedinstva Duha na koje je ukaziovao svaki uzvišeni duh kroz sve eone ljudske povijesti. Ljudska svijest, međutim, uvijek je zaokupiranija izradom toljaga za tuđa leđa, nego li osluškivanjem vlastite duše. Za nju se najčešće ostavlja onaj posljednji trenutak koji se ionako više ne može upotrijebiti u"pametniju"svrhu. Tada se, napokon, amenuje ono što se do tada propuštalo: budi volja Tvoja!