Pakao, to smo mi.
Svjedoci smo rapidnog i trajnog porasta brojnih psihičkih i duhovnih oboljenja, kao i svih zloćudnih, i inih, bolešćura što harače svijetom ljudi, unatoč, jednako zamjetnog, porasta medicinskih i znanstvenih dostignuća na svim područjima života. Gotovo bi se moglo reći kako se prate u stopu. Nije li to čudno i paradoksalno? Kao kad bi uz sve bolje krovove i sve bolje majstore, krov sve jače prokišnjavao. Nema smisla. Negdje mora postojati nekakva kvaka. Nikada se, naime, nije dogodilo da iz sjemena jabuke nikne kruška, krumpir ili trn. Zašto se to događa jedino sa ljudskom sviješću? Bog je savršeno dobrim sjemenom jednako zasijao cijelu njivu života. I vidje Bog da sve bijaše dobro. Samo je plodored ljudskoga života, nekim čudom, preplavio toliki korov da se jedva i vidjelo čovjeka. Ne iz Božje perspektive, dakako, nego iz perspektive njegova vlastitog pogleda. Iz perspektive samog čovjeka.
Neskriveno ojađeni, nisu skrivali svoje nezadovoljstvo, ni pred Bogom, ni jedni pred drugima. Optužbom na optužbu branili su svoje pravo na slobodnu volju. Ako od nje ionako nema neke koristi, da se barem iskoristi kao oružje napada. Paradigma života pod geslom, napad je najbolja obrana, nametnula se sama od sebe. Neprijatelje nije bilo teško identificirati: oni koji me, na bilo koji način ugrožavaju. Jednom rječju; svi osim mene. Uključujuć i Boga, razumije se. Njega napose. Ništa čudno i ništa neočekivano. Tijelo s bezbrojnim ranama svaki će dodir doživjeti kao povredu, pa čak i najblaže milovanje. Ljudska je svijest odavno već dosegnula takvu fazu, ali ne i svijest o toj istini. Duboko svjestan ove aporije, Isus nije držao javne tribine, seminare i predavanja, kako to običavaju činiti današnji duhovni učitelji. I ono malo škrtih riječi što ih je pred gomilom izgovorio, došlo ga je glave. Kad je svijest u potpunom mraku, ne pomaže ništa, pa ni najčudesnija čudesa. To je najveće čudo. Misteriozna tvrdokornost sljepoće čija se tragedija najbolje ogleda u nasrtaju na one koji se drznu pomišljati nai mogućnost povratka vida; tog, nikad kušanog, blagoslova da se hodi bez ozljeđivanja sebe i drugih.
Isusova smrt kulminacija je ove mahnitosti koja, kroz mnoga stoljeća mijenja formu i naličje, dok u svojoj biti uvijek ostaje ista stara, dobro potkovana, vjekovima očuvana i pomno njegovana sljepoća duha. A onda čuješ nekoga kako hrabro izjavljuje: Ja, svjetlo, došao sam na svijet... Što se drugo moglo očekivati u ozračju u kojem se, poradi svetosti subotnjeg dana, bolesni od svraba, nije smio počešati, a kamo li liječiti. Što očekuješ ti koji trgajući klasje prekršiš tu presvetu zabranu; i k tome za tako profane svrhe kao što je gladan želudac; pa još stostruko oskvrneš svojim objašnjenjem; Koji mjesto očekivanim pokornim dodvoravanjem grdiš svoje svećenike kao kakve odrpance; Jedeš neopranih ruku i osporavaš, Božjim zakonom određeno, kamenovanje. Da spomenemo samo neke smrtne grijehe koje si počinio. Ne treba previše mudrosti da se nasluti ishod, ali treba beskrajno hrabrosti da se unatoč svega ustraje u istini. Hrabrosti veće od ljudske.
Većina vjernika iskreno negoduju razmišljajući o tim "grijesima" i presudi zbog njih izrečenoj. S pravom negoduju, dakako, kao što bi negodovali kada bi im Isus, kao i onomad uplakanim ženama, gotovo grubo odbrusio: Ne plačite nada mnom, nego plačite nad sobom i svojim sinovima i kćerima koji svakodnevno čine isto u svojim obiteljima, svojim odnosima, svojim službama, titulama, ovlastima, navadama, prilikama... Razlika je jedino u tome što nemaju ovlast direktno suditi o životu i smrti. No, ne ubija se samo tjelesno i ne umire se samo tjelesno. Tako se jedino najlakše umire. Koliko ste puta nekome ubili nadu, dostojanstvo, poštovanje, radost...; Kolikima ste poljuljali vjeru u ljubav, u istinu, dobrotu, pravednost i čovječnost.... Ubijati i ranjavati se može na bezbroj načina, i sve ih poznajete. Iscjeljivati se, pak, može samo na jedan jedini način, zato su iscjelitelji među vama toliko rijetki. Ne plačite, dakle, nada mnom i ne snebivajte se nad onim što ljudi učiniše. Zaista, zaista kažem vam, samo su se vremena promijenila, ali ne i ljudi.
Nekoć bi, na Divljem Zapadu, daleko od očiju šerifa, robusni kauboji znali upasti na kakvo imanje, farmu ili trgovimu, uzeti što ih volja i, ničim ometani, odmagliti , bez ikakvih posljedica po vlastitu sigurnost. Baš kao i u životinjskom svijetu, vladao je sirovi zakon jačega, pa kom obojci, kom opanci. Ta nagonska, primitivna svijest, pod stegom svekolikih, hvale vrijednih, civilizacijskih tekovina, zapravo, se nije ni malo istinski promijenila. Ona se samo prilagodila, kao što se kameleon prilagođava svome okruženju. Postojanje sudstva i kaznenih zakona nijemi su svjedoci pravoga stanja te svijesti koje dodatno potvrđuje svaka značajnija katastrofa koja, iz sna davnih stoljeća, spremno uskrsava onaj stari kaubojski duh koji nikada nije ni zadrijemao, a kamo li usnuo. Postali smo uglađeniji, da, naučili način kako da se, ista ona kaubojska grubost, ulašti finim rukavicama, pa mjesto bičem i revolverom, sada vitlamo ugovorima, aktima, paragrafima, člancima, odredbama, propisima... Gotovo čovjek sa sjetom uzdahne za starim vremenima, kad se barem znalo tko je tko, i što se od koga može očekivati.
Današnji kauboji, ne samo što su brojniji i grublji, nego na svojoj strani imaju šerifa. Pa se ti snađi, mali rančeru! Istinska grubost svakog čovjeka mjeri se neosjetljivošću spram temeljnog ljudskog prava - prava na jednako dostojanstvo, dok načinom na koji se manifestira pokazuje tek duh vremena. Prema tom kriteriju, mnogi su revolveraši, nedvojbeno, iskazivali veći stupanj istinske humanosti nego što ga iskazuje današnja, vještačkim mjerama ukroćena, ljudska narav. Lav ne prestaje biti lavom unutar zoološkog vrta. Umiljat i bezopasan, on je samo ukroćen i poslušan. Isto pravilo vrijedi i za ljudsku narav. Kroćenjem se nikada neće promijeniti, može se samo pritajiti. Kroćenje je, naime, iskaz prisile, a promjena podrazumijeva imperativ slobode. Što nam je, dakle, činiti ukoliko nismo njome ni sretni, ni zadovoljni? Moramo se željeti promijeniti što podrazumijeva svijest o nesavršenstvu, njegove posljedice te načine i mogućnosti promjene tog stanja.
Budući su, i znanost i religija debelo zajkazale, duhovnost je jedino što još nismo isprobali. Znali su to svi veliki duhovi čovječanstva kao što je znao i Isus. Znaju to i oni malobrojni među nama koji na ponešto suvremeniji način nastoje, manje više shvatljivo, izložiti bit istine koju je upravo On otkrivao rječju i životom. Srazmjerno ukupnom broju ljudi, toliko su malobrojni da se taj omjer ne može iskazati čak ni promilima. Tužnija od toga je jedino činjenica da je još manji broj onih koji mare za ono što imaju reći. Poneki, ekstremno nadobudni u čekanju zadnjeg vlaka, bulazne o drugom Isusovom dolasku kao o nekom izvjesnom i posve realnom događaju koji će nas, takve kakvi jesmo, jednostavno zbacati na gomilu i sve odjednom teleportirati ravno u raj. Ne bi li bilo jednostavnije da je to učinio prvi put? Dajte ljudi! Kad smo već kod toga, velika je vjerojatnost da bi se i drugi završio podjednako neslavno kao i prvi. Ništa se značajnog nije promijenilo, samo smo, poput lavova u kavezu, naučili biti poslušni zato jer ne vidimo boljeg izbora. U tome je kvaka. Imamo izbora, ali ga uporno odbijamo vidjeti. Isus je to neumorno ponavljao, a mi smo ga ušutkali. Zar bi nas drugi dolazak doista dotakao, ukoliko to prvi nije? Teško. Pa, je li nas dotakao? Teško.
Novo vino u nove mješine, to je jedini put. Oni duhovno inertni nemaju čak ni volje za kakvom god promjenom, napose za radikalnom. O njima je rečeno: O, da si barem vruć ili hladan, a ne bljutav da te ispljunem iz svojih usta. Drugi naprosto ne vide zašto bi išta mijenjali.Oni su najbeznadniji i, k tome, najbrojniji, te postojano i čvrsto održavaju ljudsku svijest u stanju dubokog sna. Njihove su mješine toliko istanjene bremenom vremena da jedva zadržavaju i ono malo, jednako ishlapjelog, vina više nalik opasno sumnjivom bućkurišu, nego kakvom napitku bogova. Nenavikli na bolje, ne traže bolje, niti mu se nadaju. Naći ćete ih u prvim redovima svih religioznih, ideoloških i inih hramova u kojima se, mjesto Bogu, klanja vlastitom egu - sebeljublju preodjevenom u halje humanosti, pobožnosti, pravičnosti, tradicijskih, i inih, vrijednosti... Karakteristična gorljivost kojom to čine neosporni je pokazatelj naravi tog klanjanja. Nije čudno što se upravo iz njihovih redova regrutira najveći broj lidera na svim položajima svih, ideološki obojenih, udruživanja; od političkih i vjerskih, do klupskih i birtijaških. Obrazac, motiv i cilj su uvijek isti: okupiti što više istomišljenjika za obranu vlastite ideologije protiv neke druge. Bez takmaca za tron istine, izgubili bi smisao i svrhu. Cilj, dakle, nije istina, nego monopol na istinu.
Upitan od Pilata o naravi istine, Isus je šutio. Zar bi taj, vlašću opijeni ego, bio kadar razumjeti istinu? Zar je to kadar bilo koji ego, s moćnim ovlastima ili bez njih? Niti se to od njega očekuje. Ne bacajte svoje svetinje psima! Istina je za one koji imaju uši. Ego nije među njima. I premda je odraz sirove, stihijske snage kolektivne svijesti, ipak se manifestira u vidu osobne naravi i kao takav poprima karakteristike pojedinačnog fenomena. Kao što svaka kapljica uzburkanog mora odražava snagu tog mora, tako i pojedinačni ego odražava golemu stihijsku snagu kolektivnog nesvjesnog. Ne biti svjestan ove činjenice znači prepustiti se ovoj struju tekući zajedno s njom što je siguran put kaosa na svim područjima života. Ne ukroćena vodena bujica s lakoćom ruši sve pred sobom, baš kao i ona naše vlastite naravi. Neobuzdano slijediti diktat ega isto je što i mirno promatrati vatrenu stihiju nadomak kućnoga praga. Pa tko voli, nek izvoli. Jedno je sigurno: bilo da to činite sami ili u skupini, isto vam se piše.
Nisam došao donijeti mir, nego mač...kaže Isus nekom prigodom. O kakvom se maču radi; da se njime međusobno dokrajčimo? Kao da ih već nemamo na pretek. Mačem istine ne juriša se na druge, nego na vlastitu narav kojom dominira obmanjivač. Zavodnik - ego. Uz sve dužno poštovanje prema jednom grandioznom umu, morat ćemo jednom shvatiti da nevolja ne dolazi od drugih. Pakao, to smo mi. Isključivo mi držimo ključeve raja i pakla. Ukoliko je kolektivna svijet naša tamnica, a jest, mi smo vlastiti tamničari koji sa svom pomnjom bdiju na njenim vratima. Eto razloga zašto se tako teško osloboditi. Nitko ne umije biti toliko strog prema nama koliko mi sami. Naš ego čini sve kako bi nam sakrio istinu pred vlastitim nosom, pa, budući za to mora postojati krivac, spretno ga pronalazi u drugima. Sartreova izreka svjedči da istina o kojoj govori Isus ne ovisi nužno o veličini inteligencije. Bez mudrosti srca, naprezanje uma može zvučati čudesno zadivljujuće, pa ipak ostati jalovo, konfuzno i pusto.
Isusova besjeda najčešće neće zazvučati tako kićeno i zavodljivo kao što to biva sa mnogima koje prigodice rado citiramo, no nikada neće postati sinonim za istinu, kao što Isusove jesu. Riječi koje, ne samo da izriču neku istinitu tvrdnju, nego odzvanjaju kao istina u dubini naše vlastite duše. U toj istini zrcali se prava narav duše koju ne može poreći, sve ako ju um odbija slušati. Riječi koje vam govorim duh su i život. Baš zato nam i stvaraju toliku nelagodu. Mi se, naime, većinom poistovjećujemo sa svojim egom, a ne s dušom. Od ega se, dakako, ne može očekiati jagma za istinom. I eto nam savršenog, do zuba naoružanog, vjekovima obučavanog i svakom lukavošću obdarenog, stražara na njenim vratima iznad kojih, kao puko obećanje lebde, nekoć davno, izgovorene riječi: Ali, hrabri budite, ja sam pobijedio svijet!
On jest pobijedio. Mi tek trebamo pobijediti tako da Ga napokon shvatimo ozbiljno zdušno čineći što je rekao. U protivnom, i dalje ćemo boraviti u paklu čiju vatru sami održavamo uvjereni kako to čine drugi. Kao kad bi smo na sebe navukli kakvu iznimno ružnu masku, pa to zaboravili, a onda, pri svakim susretom sa vlastitim odrazom u ogledalu, neprijateljski nasrnuli na njega. Naš pakao nisu drugi, oni su samo naše ogledalo. Krajnje je vrijeme je da shvatimo najveću tajnu života: Ono smo što vidimo u svijetu oko sebe. Želimo li promjenu, nužno je mijenjati sebe i zrcalna slika umah se mijenja. Na razini ega, na žalost, ova istina ostaje nevidljiva. Nitko, naime, neće samoga sebe zatirati, pa tako ni ego. No o tome podjednako šute i religija i znanost. Jedni i drugi imaju pametnija posla. Zato su prepuni hramovi pognutih glava koje dolaze po, ničim zasluženo, oproštenje grijeha kojega se ponovno laćaju čim napuste hram. Oni, naime, nisu ni svjesni odakle izviru njihovi grijesi koji se stalno ponavljaju, niti im je to bitno. A zašto i bi. Sa par obreda, upaljenih svijeća, i po kojom slikom sveca, sve se anulira.
Religija bi morala biti posve slijepa kada i sama ne bi uviđala da jeftina pobožnost sve više ukorjenjuje i jača ego u ljudskoj svijesti, a ne ljubav. Pa, jesu li religije zbilja tako slijepe? Ako nisu, zašto čine kao da jesu; ako jesu, od kud slijecu pravo da vode slijepe? Svaki iole probuđeni duh uviđa ovaj paradoks, no sve dotle dokle to bude skriveno od masa, izlazit će se na ruku urođenoj tromosti ljudskoga duha da se pokrene i postavi sebi koje dublje pitanje od onoga koja je svetkovina slijedeći tjedan. Da bi stvar bila još apsurdnija: poglavar katoličke crkve, jednom godišnje umjesto Boga i naše duše, oprašta sve grijehe onima koji na taj dan izmole nekakvu molitvicu. Duhovnost koju moj duh ne umije dokučiti, niti ima potrebe. Čemu se duhovno uzdizati, čemu se truditi kad je tako lako biti duhovan bez ikekve natruhe duhovnog u sebi. Stvarnost, međutim, znakovito svjedoči da je prosječan vjernik, daleko egoističniji i samoljubljiviji od prosječnog ateista.
Možemo se svi pretvarati i samozavaravati, ali Bog se neda ismjehivati, jer Njegov je zakon u nama, i po njemu nam sudi naš vlastiti život, ovdje i sada. Patnje svih vrsta, svojstvene samo ljudskom rodu, odgovor je naše vlastite naravi na uporno izrugivanje Bogu u sebi. Kada napokon shvatimo u čemu se sastoji to izrugivanje, sve će se promijeniti. Do tada, možemo danonoćno moliti i ponovno "izmoliti" isto - patnju. Patnja je cijena za grijeh, kaže pavao. I jest tako. Samo što se pojam grijeha čudesno prilagodio potrebama ega, a ne potrebama duše. Tako religije, umjesto da pomažu oslobođenju grijeha, pomažu oslobođenju od svijesti o pravoj naravi grijeha i tako, doslovno, oslobođenju od odgovornosti za taj grijeh. Ako se nešto i pronađe, onako sitno i nebitno, izmoliš molitvicu i to je to. Potrebe za prosvjetljenjem svijesti viša je nego ikada upravo zato što ego nikada nije bio toliko skriveniji, i utoliko jači i sveprisutniji. Bilo bi utješno znati da su religije dorasle ulozi koju si pripisuju. No, je li tome tako?
Posegnemo li za Kristovim kriterijem svetosti; po plodovima ćete ih prepoznati, ne bi se baš reklo. Svijet sve više tone u mrak ega, a nitko se na to ne osvrće. Jesu li to plodovi prosvjetljenja, svetosti, božanskog vodstva? Razmislite sami. U većini svijeta roditelje, u suštini, odgajaju religije, a ne društveni sustavi obrazovanja; roditelji, u skladu s tim, odgajaju djecu koja doskora postaju roditelji. Ti roditelji i ta djeca čine onda društvo. Ukoliko su religije dorasle svom zadatku, bilo bi za očekivati skladnije društvo u teokratskim zemljama kao i većinski religioznim društvima. Stvarnost to ne potvrđuje. Najčešće je suprotno. Mjerilo blagostanja nekog društva ne iskazuje se rastom BDP i ostalih, vještački osmišljenih pukih ekonomskih brojki. Blagostanje se izražava jednako-pravnošću, jednako-vrijednošću svakog pojedinca kao i jednakim udioništvom u participaciji svih društvenih dobara. Proanaliziramo te pokazatelje u svim, pretežito religioznim, društvima, napose zapadnjačkim, i zbrojimo dva i dva.
Zaključak: sve religije proistječu iz ego-svijesti, i morat će, prije ili kasnije, napustiti taj obrazac ili survati čovječanstvo u ponor kojem je sve bliže. Ne zato što je zavladao sotona, što se bliži apokalipsa ili drugi Kristov dolazak, nego iz najprostijeg razloga: zato što tisućljećima odbija pogledati istini u oči, u prvom redu pastiri, a onda i stado. Posve je nebitno kako ti pastiri vide sami sebe. Jedina relevantna stvar za svakog pastira jest njegovo stado. Je li dostatno nahranjeno i zbrinuto. Sve ostalo su puke izlike. Ljudsko stado nije niti nahranjeno niti, zbrinuto pored tolikih pastira i pastirskih šatora koji bi dostajali za mnogostruko veće stado. Zaključak se nameće sam od sebe. Tko ima uši da čuje, neka čuje. Nadajmo se da će ih biti sve više.
Neskriveno ojađeni, nisu skrivali svoje nezadovoljstvo, ni pred Bogom, ni jedni pred drugima. Optužbom na optužbu branili su svoje pravo na slobodnu volju. Ako od nje ionako nema neke koristi, da se barem iskoristi kao oružje napada. Paradigma života pod geslom, napad je najbolja obrana, nametnula se sama od sebe. Neprijatelje nije bilo teško identificirati: oni koji me, na bilo koji način ugrožavaju. Jednom rječju; svi osim mene. Uključujuć i Boga, razumije se. Njega napose. Ništa čudno i ništa neočekivano. Tijelo s bezbrojnim ranama svaki će dodir doživjeti kao povredu, pa čak i najblaže milovanje. Ljudska je svijest odavno već dosegnula takvu fazu, ali ne i svijest o toj istini. Duboko svjestan ove aporije, Isus nije držao javne tribine, seminare i predavanja, kako to običavaju činiti današnji duhovni učitelji. I ono malo škrtih riječi što ih je pred gomilom izgovorio, došlo ga je glave. Kad je svijest u potpunom mraku, ne pomaže ništa, pa ni najčudesnija čudesa. To je najveće čudo. Misteriozna tvrdokornost sljepoće čija se tragedija najbolje ogleda u nasrtaju na one koji se drznu pomišljati nai mogućnost povratka vida; tog, nikad kušanog, blagoslova da se hodi bez ozljeđivanja sebe i drugih.
Isusova smrt kulminacija je ove mahnitosti koja, kroz mnoga stoljeća mijenja formu i naličje, dok u svojoj biti uvijek ostaje ista stara, dobro potkovana, vjekovima očuvana i pomno njegovana sljepoća duha. A onda čuješ nekoga kako hrabro izjavljuje: Ja, svjetlo, došao sam na svijet... Što se drugo moglo očekivati u ozračju u kojem se, poradi svetosti subotnjeg dana, bolesni od svraba, nije smio počešati, a kamo li liječiti. Što očekuješ ti koji trgajući klasje prekršiš tu presvetu zabranu; i k tome za tako profane svrhe kao što je gladan želudac; pa još stostruko oskvrneš svojim objašnjenjem; Koji mjesto očekivanim pokornim dodvoravanjem grdiš svoje svećenike kao kakve odrpance; Jedeš neopranih ruku i osporavaš, Božjim zakonom određeno, kamenovanje. Da spomenemo samo neke smrtne grijehe koje si počinio. Ne treba previše mudrosti da se nasluti ishod, ali treba beskrajno hrabrosti da se unatoč svega ustraje u istini. Hrabrosti veće od ljudske.
Većina vjernika iskreno negoduju razmišljajući o tim "grijesima" i presudi zbog njih izrečenoj. S pravom negoduju, dakako, kao što bi negodovali kada bi im Isus, kao i onomad uplakanim ženama, gotovo grubo odbrusio: Ne plačite nada mnom, nego plačite nad sobom i svojim sinovima i kćerima koji svakodnevno čine isto u svojim obiteljima, svojim odnosima, svojim službama, titulama, ovlastima, navadama, prilikama... Razlika je jedino u tome što nemaju ovlast direktno suditi o životu i smrti. No, ne ubija se samo tjelesno i ne umire se samo tjelesno. Tako se jedino najlakše umire. Koliko ste puta nekome ubili nadu, dostojanstvo, poštovanje, radost...; Kolikima ste poljuljali vjeru u ljubav, u istinu, dobrotu, pravednost i čovječnost.... Ubijati i ranjavati se može na bezbroj načina, i sve ih poznajete. Iscjeljivati se, pak, može samo na jedan jedini način, zato su iscjelitelji među vama toliko rijetki. Ne plačite, dakle, nada mnom i ne snebivajte se nad onim što ljudi učiniše. Zaista, zaista kažem vam, samo su se vremena promijenila, ali ne i ljudi.
Nekoć bi, na Divljem Zapadu, daleko od očiju šerifa, robusni kauboji znali upasti na kakvo imanje, farmu ili trgovimu, uzeti što ih volja i, ničim ometani, odmagliti , bez ikakvih posljedica po vlastitu sigurnost. Baš kao i u životinjskom svijetu, vladao je sirovi zakon jačega, pa kom obojci, kom opanci. Ta nagonska, primitivna svijest, pod stegom svekolikih, hvale vrijednih, civilizacijskih tekovina, zapravo, se nije ni malo istinski promijenila. Ona se samo prilagodila, kao što se kameleon prilagođava svome okruženju. Postojanje sudstva i kaznenih zakona nijemi su svjedoci pravoga stanja te svijesti koje dodatno potvrđuje svaka značajnija katastrofa koja, iz sna davnih stoljeća, spremno uskrsava onaj stari kaubojski duh koji nikada nije ni zadrijemao, a kamo li usnuo. Postali smo uglađeniji, da, naučili način kako da se, ista ona kaubojska grubost, ulašti finim rukavicama, pa mjesto bičem i revolverom, sada vitlamo ugovorima, aktima, paragrafima, člancima, odredbama, propisima... Gotovo čovjek sa sjetom uzdahne za starim vremenima, kad se barem znalo tko je tko, i što se od koga može očekivati.
Današnji kauboji, ne samo što su brojniji i grublji, nego na svojoj strani imaju šerifa. Pa se ti snađi, mali rančeru! Istinska grubost svakog čovjeka mjeri se neosjetljivošću spram temeljnog ljudskog prava - prava na jednako dostojanstvo, dok načinom na koji se manifestira pokazuje tek duh vremena. Prema tom kriteriju, mnogi su revolveraši, nedvojbeno, iskazivali veći stupanj istinske humanosti nego što ga iskazuje današnja, vještačkim mjerama ukroćena, ljudska narav. Lav ne prestaje biti lavom unutar zoološkog vrta. Umiljat i bezopasan, on je samo ukroćen i poslušan. Isto pravilo vrijedi i za ljudsku narav. Kroćenjem se nikada neće promijeniti, može se samo pritajiti. Kroćenje je, naime, iskaz prisile, a promjena podrazumijeva imperativ slobode. Što nam je, dakle, činiti ukoliko nismo njome ni sretni, ni zadovoljni? Moramo se željeti promijeniti što podrazumijeva svijest o nesavršenstvu, njegove posljedice te načine i mogućnosti promjene tog stanja.
Budući su, i znanost i religija debelo zajkazale, duhovnost je jedino što još nismo isprobali. Znali su to svi veliki duhovi čovječanstva kao što je znao i Isus. Znaju to i oni malobrojni među nama koji na ponešto suvremeniji način nastoje, manje više shvatljivo, izložiti bit istine koju je upravo On otkrivao rječju i životom. Srazmjerno ukupnom broju ljudi, toliko su malobrojni da se taj omjer ne može iskazati čak ni promilima. Tužnija od toga je jedino činjenica da je još manji broj onih koji mare za ono što imaju reći. Poneki, ekstremno nadobudni u čekanju zadnjeg vlaka, bulazne o drugom Isusovom dolasku kao o nekom izvjesnom i posve realnom događaju koji će nas, takve kakvi jesmo, jednostavno zbacati na gomilu i sve odjednom teleportirati ravno u raj. Ne bi li bilo jednostavnije da je to učinio prvi put? Dajte ljudi! Kad smo već kod toga, velika je vjerojatnost da bi se i drugi završio podjednako neslavno kao i prvi. Ništa se značajnog nije promijenilo, samo smo, poput lavova u kavezu, naučili biti poslušni zato jer ne vidimo boljeg izbora. U tome je kvaka. Imamo izbora, ali ga uporno odbijamo vidjeti. Isus je to neumorno ponavljao, a mi smo ga ušutkali. Zar bi nas drugi dolazak doista dotakao, ukoliko to prvi nije? Teško. Pa, je li nas dotakao? Teško.
Novo vino u nove mješine, to je jedini put. Oni duhovno inertni nemaju čak ni volje za kakvom god promjenom, napose za radikalnom. O njima je rečeno: O, da si barem vruć ili hladan, a ne bljutav da te ispljunem iz svojih usta. Drugi naprosto ne vide zašto bi išta mijenjali.Oni su najbeznadniji i, k tome, najbrojniji, te postojano i čvrsto održavaju ljudsku svijest u stanju dubokog sna. Njihove su mješine toliko istanjene bremenom vremena da jedva zadržavaju i ono malo, jednako ishlapjelog, vina više nalik opasno sumnjivom bućkurišu, nego kakvom napitku bogova. Nenavikli na bolje, ne traže bolje, niti mu se nadaju. Naći ćete ih u prvim redovima svih religioznih, ideoloških i inih hramova u kojima se, mjesto Bogu, klanja vlastitom egu - sebeljublju preodjevenom u halje humanosti, pobožnosti, pravičnosti, tradicijskih, i inih, vrijednosti... Karakteristična gorljivost kojom to čine neosporni je pokazatelj naravi tog klanjanja. Nije čudno što se upravo iz njihovih redova regrutira najveći broj lidera na svim položajima svih, ideološki obojenih, udruživanja; od političkih i vjerskih, do klupskih i birtijaških. Obrazac, motiv i cilj su uvijek isti: okupiti što više istomišljenjika za obranu vlastite ideologije protiv neke druge. Bez takmaca za tron istine, izgubili bi smisao i svrhu. Cilj, dakle, nije istina, nego monopol na istinu.
Upitan od Pilata o naravi istine, Isus je šutio. Zar bi taj, vlašću opijeni ego, bio kadar razumjeti istinu? Zar je to kadar bilo koji ego, s moćnim ovlastima ili bez njih? Niti se to od njega očekuje. Ne bacajte svoje svetinje psima! Istina je za one koji imaju uši. Ego nije među njima. I premda je odraz sirove, stihijske snage kolektivne svijesti, ipak se manifestira u vidu osobne naravi i kao takav poprima karakteristike pojedinačnog fenomena. Kao što svaka kapljica uzburkanog mora odražava snagu tog mora, tako i pojedinačni ego odražava golemu stihijsku snagu kolektivnog nesvjesnog. Ne biti svjestan ove činjenice znači prepustiti se ovoj struju tekući zajedno s njom što je siguran put kaosa na svim područjima života. Ne ukroćena vodena bujica s lakoćom ruši sve pred sobom, baš kao i ona naše vlastite naravi. Neobuzdano slijediti diktat ega isto je što i mirno promatrati vatrenu stihiju nadomak kućnoga praga. Pa tko voli, nek izvoli. Jedno je sigurno: bilo da to činite sami ili u skupini, isto vam se piše.
Nisam došao donijeti mir, nego mač...kaže Isus nekom prigodom. O kakvom se maču radi; da se njime međusobno dokrajčimo? Kao da ih već nemamo na pretek. Mačem istine ne juriša se na druge, nego na vlastitu narav kojom dominira obmanjivač. Zavodnik - ego. Uz sve dužno poštovanje prema jednom grandioznom umu, morat ćemo jednom shvatiti da nevolja ne dolazi od drugih. Pakao, to smo mi. Isključivo mi držimo ključeve raja i pakla. Ukoliko je kolektivna svijet naša tamnica, a jest, mi smo vlastiti tamničari koji sa svom pomnjom bdiju na njenim vratima. Eto razloga zašto se tako teško osloboditi. Nitko ne umije biti toliko strog prema nama koliko mi sami. Naš ego čini sve kako bi nam sakrio istinu pred vlastitim nosom, pa, budući za to mora postojati krivac, spretno ga pronalazi u drugima. Sartreova izreka svjedči da istina o kojoj govori Isus ne ovisi nužno o veličini inteligencije. Bez mudrosti srca, naprezanje uma može zvučati čudesno zadivljujuće, pa ipak ostati jalovo, konfuzno i pusto.
Isusova besjeda najčešće neće zazvučati tako kićeno i zavodljivo kao što to biva sa mnogima koje prigodice rado citiramo, no nikada neće postati sinonim za istinu, kao što Isusove jesu. Riječi koje, ne samo da izriču neku istinitu tvrdnju, nego odzvanjaju kao istina u dubini naše vlastite duše. U toj istini zrcali se prava narav duše koju ne može poreći, sve ako ju um odbija slušati. Riječi koje vam govorim duh su i život. Baš zato nam i stvaraju toliku nelagodu. Mi se, naime, većinom poistovjećujemo sa svojim egom, a ne s dušom. Od ega se, dakako, ne može očekiati jagma za istinom. I eto nam savršenog, do zuba naoružanog, vjekovima obučavanog i svakom lukavošću obdarenog, stražara na njenim vratima iznad kojih, kao puko obećanje lebde, nekoć davno, izgovorene riječi: Ali, hrabri budite, ja sam pobijedio svijet!
On jest pobijedio. Mi tek trebamo pobijediti tako da Ga napokon shvatimo ozbiljno zdušno čineći što je rekao. U protivnom, i dalje ćemo boraviti u paklu čiju vatru sami održavamo uvjereni kako to čine drugi. Kao kad bi smo na sebe navukli kakvu iznimno ružnu masku, pa to zaboravili, a onda, pri svakim susretom sa vlastitim odrazom u ogledalu, neprijateljski nasrnuli na njega. Naš pakao nisu drugi, oni su samo naše ogledalo. Krajnje je vrijeme je da shvatimo najveću tajnu života: Ono smo što vidimo u svijetu oko sebe. Želimo li promjenu, nužno je mijenjati sebe i zrcalna slika umah se mijenja. Na razini ega, na žalost, ova istina ostaje nevidljiva. Nitko, naime, neće samoga sebe zatirati, pa tako ni ego. No o tome podjednako šute i religija i znanost. Jedni i drugi imaju pametnija posla. Zato su prepuni hramovi pognutih glava koje dolaze po, ničim zasluženo, oproštenje grijeha kojega se ponovno laćaju čim napuste hram. Oni, naime, nisu ni svjesni odakle izviru njihovi grijesi koji se stalno ponavljaju, niti im je to bitno. A zašto i bi. Sa par obreda, upaljenih svijeća, i po kojom slikom sveca, sve se anulira.
Religija bi morala biti posve slijepa kada i sama ne bi uviđala da jeftina pobožnost sve više ukorjenjuje i jača ego u ljudskoj svijesti, a ne ljubav. Pa, jesu li religije zbilja tako slijepe? Ako nisu, zašto čine kao da jesu; ako jesu, od kud slijecu pravo da vode slijepe? Svaki iole probuđeni duh uviđa ovaj paradoks, no sve dotle dokle to bude skriveno od masa, izlazit će se na ruku urođenoj tromosti ljudskoga duha da se pokrene i postavi sebi koje dublje pitanje od onoga koja je svetkovina slijedeći tjedan. Da bi stvar bila još apsurdnija: poglavar katoličke crkve, jednom godišnje umjesto Boga i naše duše, oprašta sve grijehe onima koji na taj dan izmole nekakvu molitvicu. Duhovnost koju moj duh ne umije dokučiti, niti ima potrebe. Čemu se duhovno uzdizati, čemu se truditi kad je tako lako biti duhovan bez ikekve natruhe duhovnog u sebi. Stvarnost, međutim, znakovito svjedoči da je prosječan vjernik, daleko egoističniji i samoljubljiviji od prosječnog ateista.
Možemo se svi pretvarati i samozavaravati, ali Bog se neda ismjehivati, jer Njegov je zakon u nama, i po njemu nam sudi naš vlastiti život, ovdje i sada. Patnje svih vrsta, svojstvene samo ljudskom rodu, odgovor je naše vlastite naravi na uporno izrugivanje Bogu u sebi. Kada napokon shvatimo u čemu se sastoji to izrugivanje, sve će se promijeniti. Do tada, možemo danonoćno moliti i ponovno "izmoliti" isto - patnju. Patnja je cijena za grijeh, kaže pavao. I jest tako. Samo što se pojam grijeha čudesno prilagodio potrebama ega, a ne potrebama duše. Tako religije, umjesto da pomažu oslobođenju grijeha, pomažu oslobođenju od svijesti o pravoj naravi grijeha i tako, doslovno, oslobođenju od odgovornosti za taj grijeh. Ako se nešto i pronađe, onako sitno i nebitno, izmoliš molitvicu i to je to. Potrebe za prosvjetljenjem svijesti viša je nego ikada upravo zato što ego nikada nije bio toliko skriveniji, i utoliko jači i sveprisutniji. Bilo bi utješno znati da su religije dorasle ulozi koju si pripisuju. No, je li tome tako?
Posegnemo li za Kristovim kriterijem svetosti; po plodovima ćete ih prepoznati, ne bi se baš reklo. Svijet sve više tone u mrak ega, a nitko se na to ne osvrće. Jesu li to plodovi prosvjetljenja, svetosti, božanskog vodstva? Razmislite sami. U većini svijeta roditelje, u suštini, odgajaju religije, a ne društveni sustavi obrazovanja; roditelji, u skladu s tim, odgajaju djecu koja doskora postaju roditelji. Ti roditelji i ta djeca čine onda društvo. Ukoliko su religije dorasle svom zadatku, bilo bi za očekivati skladnije društvo u teokratskim zemljama kao i većinski religioznim društvima. Stvarnost to ne potvrđuje. Najčešće je suprotno. Mjerilo blagostanja nekog društva ne iskazuje se rastom BDP i ostalih, vještački osmišljenih pukih ekonomskih brojki. Blagostanje se izražava jednako-pravnošću, jednako-vrijednošću svakog pojedinca kao i jednakim udioništvom u participaciji svih društvenih dobara. Proanaliziramo te pokazatelje u svim, pretežito religioznim, društvima, napose zapadnjačkim, i zbrojimo dva i dva.
Zaključak: sve religije proistječu iz ego-svijesti, i morat će, prije ili kasnije, napustiti taj obrazac ili survati čovječanstvo u ponor kojem je sve bliže. Ne zato što je zavladao sotona, što se bliži apokalipsa ili drugi Kristov dolazak, nego iz najprostijeg razloga: zato što tisućljećima odbija pogledati istini u oči, u prvom redu pastiri, a onda i stado. Posve je nebitno kako ti pastiri vide sami sebe. Jedina relevantna stvar za svakog pastira jest njegovo stado. Je li dostatno nahranjeno i zbrinuto. Sve ostalo su puke izlike. Ljudsko stado nije niti nahranjeno niti, zbrinuto pored tolikih pastira i pastirskih šatora koji bi dostajali za mnogostruko veće stado. Zaključak se nameće sam od sebe. Tko ima uši da čuje, neka čuje. Nadajmo se da će ih biti sve više.
Primjedbe
Objavi komentar