O čemu se ne može govoriti, valja šutjeti
Da je znao kako će doći vrijeme u kojem gotovo da i nema čovjeka koji pojam "kvantna fizika", "kvantni skok", "kvantno polje"... kvantno što god, barem jednom ne spomene u kakvoj god situaciji, svakako bi bio oprezniji s riječima i zaključcima. Da je znao kako ti pojmovi, ne samo da neće imati previše veze sa fizikom, nego se neće ni govoriti u kontekstu znanosti, onda bi tek znao što znači sablazniti se. U vrijeme dok sam mrštila čelo nad čudovišnom Schrodingerovom macom i svojeglavim elektronima koji točno "znaju" da li su promatrani ili ne i ostalim, u najmanju ruku začudnim, "ludorijama" prirode, i još više zbog činjenice što nemam s kime podijeliti svoju zaprepaštenost, mnogi od današnjih tičera nisu bili ni rođen,pa ipak su, suprotno Bohrovu predviđanju, tako brzo savladali sve te začudnosti i prije nego li su se pošteno sablaznili.
Koju god knjigu s duhovnom tematikom uzmete u ruke, koji god video ili kakav god članak o duhovnosti, gotovo uvijek ćete čuti slovo o kvantnoj fizici. E sad, netko je tu u zabludi, N. Bohr ili svi oni koji, unatoč njegove opravdane i razborite sumnje, sve to izvrsno i pravilno shvaćaju i razumjiju. Čak toliko dobro da uz pomoć kvantne fizike možemo suvislo argumentirati ne samo fiziku i metafiziku, nego i sve ostalo, od sporta, do kuhinje, ljubavi, ekonomije, stočarstva... Pojam koji se donedavno susretao samo u strogo uskim znanstvenim krugovima, pa i tada nekako ispod glasa, preko noći je zhvatila takva inflacija da većina life couchera (što god to značilo), drži stvarom prestiža upotrijebiti ju u svom tičerstvu. 'Pa to je kvantna fizika, ljudi moji, proguglajte malo o tome.'
Gomile lajf tičera, koji vrlo vjerojatno ne znaju ni što znači termin "kvant", i vrlo vjerojatno nikada nisu pročitali ikakve literature na tu temu, izlizuju pojam kvantne fizike više nego svi kvantni fizičari zajedno. Bože moj, mislim se, pa kako nam Isus nije znao ovako lijepo objasniti narav istine, duhovnosti i Boga kao što to čine svi ovi ti novopečeni tičeri? Nešto slično bi, vjerojatno, pomislio i Bohr, da je mogao svjedočiti ovakvom čudesnom "procvatu" u razumijevanju kvantne fizike mimo svih zdravorazumskih očekivanja. I jedan i drugi bi, vrlo vjerojatno, zadržali svoju skeptičnost, ali who cares kad tako dobro zvuči.
Jedini kriterij istinske duhovnosti koji nikada nitko neće promijeniti jest: prepoznat ćete ih po njihovim plodovima. Kakvo se sjeme sije i kakvi plodovi niču iz novog sjemena? Nebrojeni virtualni trgovci s lakoćom prodaju gotove recepte za "sretno življenje koje, sve da hoćete, ne možete zaobići: afirmacije za zgrtanje obilja; upute kako dobiti na lutriji; meditacije za privlačenje čega god; Rrječju, kako uz pomoć zakona privlačenja (štogod to značilo) možete u život privući sve ono čime oskudijevate. Od igle do lokomotive.
Nije teško pogoditi koliku će i, čiju pozornost, privući ove tako bombastične ponude. Na prostranom tržištu ego svijesti takva roba nema konkurencije. Suprotno svim prorocima čovječanstva koji su uz duhovnost, prvenstveno vezivali odricanje od sebe (ego), umiranje sebi, prevazilaženje sebe, i koji baš zato nisu bili pretjerano štovani i obožavani, najblaže rečeno, suvremeni "proroci" suvremenoh religija propagiraju lagodan pristup do svjetovnog obilja na račun jeftine duhovnosti. Suprotno svemu što Isus nudi kao put do istine izražen riječima: Tražite najprije kraljevstvo nebesko, a sve ostalo će vam se pridodati, zagovornici zakona privlačenja nude obrnuti put. Najprije obilje, a onda kraljevstvo.
Tako zakon privlačenja, odnosno Abrahamovo učenje (što god to značilo) potpuno degradira Kristovo učenje o povjerenju, svodeći ga na jedan posve profani sustav nemuštih i nekompatibilnih uvjerenja, ad hock sklepanih s brda s dola, kako bi donio novi zakon i novu radosnu vijest - ovaj put namijenjenu egu. Utemeljitelj novog zakona i nove religije, ovaj put nije prorok, nego entitet, denzitet ili već neki -itet koji, pod imenom Abraham, navodno, zastupa i predstavlja, ne neko pojedinačno, nezemaljsko biće, nego kolektivnu ljudsku svijest, ni manje, ni više. Wow! Ta svijest je odabrala bračni par Hicks po kojima će prigodice širiti ovaj zakon i propise, najčešće u vidu seminara na kojima, pred očima zadivljenog svijeta "zaposjeda" Hiksicu koja se s njime, ili s njima "spaja" čim zatvori oči, a malo zatim počima pričati ponešto ubrzanim govorom, što bi, vjerojatno, trebalo značiti da je "kontakt" uspostavljen.
Tako je niknuo novi meta-jezik Njegovog Veličanstva Univerzuma, novo kraljevstvo i novi kralj koji je automatski smijenio Boga zabranivši da se to ime izgovara u njegovu kraljevstvu kao onomad Mojsijevo u carstvu faraona. Uz novog vladara, dakako, idu i novi zakoni i nova pravila života. Zahvaljujući novom konceptu Božje volje, kakvu nisu poznavali drevni proroci, promijenilo se i poimanje sklada, pa i samoga smisla života. Umjesto negdašnje pustinje, spilja i golih ašrama kao idealnog ambijenta za poniranje u sebe poradi spoznaje božanske istine, sada se preporučuju dvori bjelokosni i sav luksuz ovoga svijeta, e da bi smo tako potvrdili da se zovemo i jesmo djeca Božja. Ide-eeš! Napokon je ego i na polju duhovnosti došao na svoje. Više se ne mora preodjevati i maskirati, pa čak ni skidati obuću, kada stupi na sveto tlo jer je i sam postao svet.
Ne čudi, dakle, što u pravoj poplavi svih vrsta Life Coachera i Teachera, premoćno dominiraju tičeri ZP-a koji se zaklinju da će vam ZP ispuniti svaki san, pa i više od toga ukoliko svu svoju energiju stavite na tu kartu. Nisu baš otkrili toplu vodu, zar ne, pa ipak, zašto je svijet tako poludio za tim obećanjima? Zato jer su ih uvjerili da do toga mogu doći pukim maštanjem o tome. Zamišljaj to, vizualiziraj, afirmiraj, meditiraj, ponavljaj, očekuj,vjeruj... Ne čini se ni malo loše. Pa kad još čujete uvjerljiva svjedočenja od samih tičera i njihovih tičera, pokadkad čak i od samoga boga, nije baš za smijat se, ha.
Nije li i sam Isus govorio o tom zakonu, a ipak jedva oko sebe okupio šačicu učenika. Danas bi, po svemu sudeći, prošao daleko lošije ukoliko ne bi bio spreman reducirati cijeli svoj nauk na jednu jedinu misao: Neka ti bude kako si vjerovao. Maniti se deva i ušice igle, bogatog mladića i sirote udovice i priznati da je bogatstvo blagoslov, a ne kamen spoticanja. Samo tako ćete imati mnoštvo sljedbenika. Što bliže mudrosti to manje poklonika. Tako je oduvijek. Barem do sada. Dovoljno se samo osvrnuti oko sebe i svuda ćete vidjeti potvrdu ovog nepisanog pravila. Nije li to znakovito?
Previše oduševljenih folovera na vašem kanalu, možda je znak za uzbunu. Ako vas, uz to, umjesto zdrave skepse, otvorenog dijaloga, razborite diskusije, ili barem vlastitog stava, slijepo slijede i servilno obožavaju tada se morate ozbiljno zapitati: koju vrstu poslastice nudite njihovom egu. Mudrost, naime, nije slijepa, površna ni lakomislena. Nema potrebe bilo kome povlađivati, a najmanje servilno klanjati. Ona je krotka, ali dostojanstvena; bezazlena, ali razborita; nezajažljiva ali strastvena; nenametljiva, ali odvažna. Pitanje koje se nameće samo od sebe: Ako najveći duh rođen u ljudskom obličju, koji je bukvalno imao moć zapovijedati prirodnim silama, nikada tu moć nije koristio u smislu u kojem to zamišljaju pobornici ZP, onda, vrlo vjerojatno, neko od njih krivo tumači taj zakon. Pitamo se tko?
Po plodovima ćete ih prepoznati, kaže Isus. Svoju moć je koristio isključivo u službi većeg dobra, i od toga nije odstupao čak ni onda kada je, zajedno s učenicima, gladan trgao klasje u polju jedući ga prljavim rukama i tako počinivši, po židovskom zakonu, veliko svetogrđe. Ako je umio pretvoriti vodu u vino, iz ničega materijalizirati kruh i ribe, vjerojatno je mogao "manifestirati" i kakvu dobru janjetinu za sebe i svoju izgladnjelu braću. Mudrost pita: Zašto nije?
O kraljevstvu Božjem Isus kaže: To je kao kad netko nađe rijetki, dragocijeni biser, pa proda sve svoje imanje da bi ga kupio. O vortexu, pak, abrahamovci tvrde upravo suprotno: u vortexu se, izuzetno lako i bez ikakva napora, dolazi do svakoga obilja koje ti srce poželi ako dovoljno dugo održiš fokus na tome. Ako što pođe po zlu, ne bojte se to je samo "kontrast" koji je sastavni dio u ZP. Ako ti ne uspjeva obogatiti se preko noći, nije do zakona, nego do vašeg fokusa. Zašto isus nikome nije obećavao brda i doline i zašto nije govorio da je put do kraljevstva lagan, brz i udoban? - opet zanovijeta mudrost. Ne radi li se, možebit, o posve oprečnim zakonima: zakonu ljubavi, s jedne, i zakonu svijeta, s druge strane.
Jedan za cilj ima posve svjetovna blaga za koja je spreman pretrpjeti i po koji duhovni napor, a drugi svjetovnom blagu pretpostavlja duhovno, neraspadljivo blago koje moljac ne nagriza i vrijeme ne odnosi. Prvi je u službi ega, drugi u službi ljubavi.
Nije li i sam Isus govorio o tom zakonu, a ipak jedva oko sebe okupio šačicu učenika. Danas bi, po svemu sudeći, prošao daleko lošije ukoliko ne bi bio spreman reducirati cijeli svoj nauk na jednu jedinu misao: Neka ti bude kako si vjerovao. Maniti se deva i ušice igle, bogatog mladića i sirote udovice i priznati da je bogatstvo blagoslov, a ne kamen spoticanja. Samo tako ćete imati mnoštvo sljedbenika. Što bliže mudrosti to manje poklonika. Tako je oduvijek. Barem do sada. Dovoljno se samo osvrnuti oko sebe i svuda ćete vidjeti potvrdu ovog nepisanog pravila. Nije li to znakovito?
Previše oduševljenih folovera na vašem kanalu, možda je znak za uzbunu. Ako vas, uz to, umjesto zdrave skepse, otvorenog dijaloga, razborite diskusije, ili barem vlastitog stava, slijepo slijede i servilno obožavaju tada se morate ozbiljno zapitati: koju vrstu poslastice nudite njihovom egu. Mudrost, naime, nije slijepa, površna ni lakomislena. Nema potrebe bilo kome povlađivati, a najmanje servilno klanjati. Ona je krotka, ali dostojanstvena; bezazlena, ali razborita; nezajažljiva ali strastvena; nenametljiva, ali odvažna. Pitanje koje se nameće samo od sebe: Ako najveći duh rođen u ljudskom obličju, koji je bukvalno imao moć zapovijedati prirodnim silama, nikada tu moć nije koristio u smislu u kojem to zamišljaju pobornici ZP, onda, vrlo vjerojatno, neko od njih krivo tumači taj zakon. Pitamo se tko?
Po plodovima ćete ih prepoznati, kaže Isus. Svoju moć je koristio isključivo u službi većeg dobra, i od toga nije odstupao čak ni onda kada je, zajedno s učenicima, gladan trgao klasje u polju jedući ga prljavim rukama i tako počinivši, po židovskom zakonu, veliko svetogrđe. Ako je umio pretvoriti vodu u vino, iz ničega materijalizirati kruh i ribe, vjerojatno je mogao "manifestirati" i kakvu dobru janjetinu za sebe i svoju izgladnjelu braću. Mudrost pita: Zašto nije?
O kraljevstvu Božjem Isus kaže: To je kao kad netko nađe rijetki, dragocijeni biser, pa proda sve svoje imanje da bi ga kupio. O vortexu, pak, abrahamovci tvrde upravo suprotno: u vortexu se, izuzetno lako i bez ikakva napora, dolazi do svakoga obilja koje ti srce poželi ako dovoljno dugo održiš fokus na tome. Ako što pođe po zlu, ne bojte se to je samo "kontrast" koji je sastavni dio u ZP. Ako ti ne uspjeva obogatiti se preko noći, nije do zakona, nego do vašeg fokusa. Zašto isus nikome nije obećavao brda i doline i zašto nije govorio da je put do kraljevstva lagan, brz i udoban? - opet zanovijeta mudrost. Ne radi li se, možebit, o posve oprečnim zakonima: zakonu ljubavi, s jedne, i zakonu svijeta, s druge strane.
Jedan za cilj ima posve svjetovna blaga za koja je spreman pretrpjeti i po koji duhovni napor, a drugi svjetovnom blagu pretpostavlja duhovno, neraspadljivo blago koje moljac ne nagriza i vrijeme ne odnosi. Prvi je u službi ega, drugi u službi ljubavi.
Poplava kvazi religija, koja se očituje u posvemašnjoj inflaciji istinske duhovnosti bez ikakvih kriterija, mjerila i smisla, znak je duha vremena u kojem živimo: vremena u kojem smo, lišeni dodira sa vlastitim duhom, postali ovisni o instant duhovnosti. Zbog istinske gladi za uzvišenijim smislom kojeg čovjek ne uspijeva naći u vlastitom životu, a još manje u raznim ideologijama, okreće se onima koji nude najbolju zamjenu za to. Kako su abrahamovci vješto objedinili dvije najveće ljudske potrebe, ali i dvije posvemašnje suprotnosti: potrebe duha i potrebe ega, uspjeli su taj neshvatljivi mix svega i svačega, ponuditi izgladnjelom duhu kao slasan zalogaj. Svojevrsni Big Mac duhovnosti bez duše, religije bez Boga, zakona bez zakonitosti.
Stvarajući privid istinske duhovnosti, nude se sve poslastice za kojima ego oduvijek teži: bogatstvo, vlast, slast, moć, slava... I opet dosadna M. zapitkuje: Kako je moguće objediniti dvije stvarnosti koje su oduvijek suprotstavljene jedna drugoj? Je li doista moguće služiti dvojici gospodara: Bogu i bogatstvu? Isus kaže da nije. Isto kaže i iskustvo. Samo ZP tvrdi suprotno. Reći će kako bogatstvo nije zlo po sebi. I nije. To je neupitno. Znao je to Isus. No, znao je i stvarno stanje ljudske svijesti koja nije kadra služiti se bogatstvom, nego mu služiti.
Ništa nije zlo samo po sebi, pa tako ni sve tražbine ega, no sve dotle dokle su to tražbine ega, one promiču ego i služe egu. Pomama za tim stranicama o privlačenju bogatstva najbolje ilustrira ovu istinu. Zakon privlačenja, koji se promovira sa bezbroj kanala, stranica i mreža, svodi se, u konačnici, na zakon o bogaćenju i privlačenju novca. A onda ćemo možda, usput, postati i duhovni, pa čak i prosvijetljeni, tko zna.
Stvarajući privid istinske duhovnosti, nude se sve poslastice za kojima ego oduvijek teži: bogatstvo, vlast, slast, moć, slava... I opet dosadna M. zapitkuje: Kako je moguće objediniti dvije stvarnosti koje su oduvijek suprotstavljene jedna drugoj? Je li doista moguće služiti dvojici gospodara: Bogu i bogatstvu? Isus kaže da nije. Isto kaže i iskustvo. Samo ZP tvrdi suprotno. Reći će kako bogatstvo nije zlo po sebi. I nije. To je neupitno. Znao je to Isus. No, znao je i stvarno stanje ljudske svijesti koja nije kadra služiti se bogatstvom, nego mu služiti.
Ništa nije zlo samo po sebi, pa tako ni sve tražbine ega, no sve dotle dokle su to tražbine ega, one promiču ego i služe egu. Pomama za tim stranicama o privlačenju bogatstva najbolje ilustrira ovu istinu. Zakon privlačenja, koji se promovira sa bezbroj kanala, stranica i mreža, svodi se, u konačnici, na zakon o bogaćenju i privlačenju novca. A onda ćemo možda, usput, postati i duhovni, pa čak i prosvijetljeni, tko zna.
I dok se, s jedne strane, Budha, kao bogati kraljević, odriće svoga kraljevskog bogatstva, časti i titula u nakani da pronađe onaj dragocijeni biser o kom je Isus govorio; sv. Franjo Asiški je učinio isto s obzirom na svoju plemićku imovinu i titulu; Isus tvrdi da će prije deva kroz ušicu igle, nego bogataš u kraljevstvo nebesko, abrahomovci uporno tvrde suprotno. Pa, što to oni, zaboga, znaju, ili ne znaju, o naravi prirode, duše ili Boga, što nitko prije njih nije uspio otkriti? Istina je svakako jedna, kao i Bog. To je iznad svake sumnje. Svaki tragatelj istine, dakle, mora doći do iste krajnje istine koje nisu međusobno oprečne. U protivnom istina ne postoji i svako poučavanje je apsurdno.
Pa, jesu li nam abrahamovci, napokon, otkrili pravu pravcatu istinu u svom ZP? Teško. ZP se, u osnovi temelji na Isusovu nauku o moći vjere (povjerenja), no dok Njegov nauk govori o vjeri u Boga i povjerenju u božanski zakon u sljužbi ljubavi, Hicksovi su ga, svjesno ili nesvijesno, prekrojili i do groteske izbanalizirali svodeći ga na profani zakon u posve profane svrhe.. Vjerojatno nije slučajno što su potpuno izbacili riječi Bog, Stvoritelj, Ljubav, ...sve ono što je do tada predstavljalo pojam Boga, koji je oduvijek poznat podsvjesnom i svjesnom umu, i na njegovo mjesto obožanstvenili univerzum. Kao kad bi ste tijelu, ili ljudskom biću, pretpostavili stanicu, poistovjetili je s čovjekom, a onda zakraljili nad njime.
Tako su, na mala vrata, uveli poklonstvo egu obrćući naopačke sve zakone duhovnost prije i poslije Krista. Poznato je da je Isus doista zagovarao bezbrižno pouzdanje u Mudrost Božju koja se savršeno brine za ptice nebeske i u raskoš zaodjeva ljiljane poljske, premda ne pletu, niti predu, ali isto tako zna da je čovjek , robujući egu, daleko od njihova sklada i zato upozorava: Šta vrijedi čovjeku da zadobije sva blaga ovoga svijeta, a izgubi dušu. S jedne strane, Isus je potpuno svjestan da je Bog izvor sveg obilja kojeg ne dijeli prema količini uloženog truda, ali je svjestan i drugog lica iste stvarnosti: na postojećoj razini svijesti, čovjek nije kadar obilje koristiti kao sredstvo u službi života, nego kao cilj kojem robuje, podređujući mu i sam život. A Život jest Bog.
Kada bi ljudi bili slobodni od ega, živjeli bi u raskoši poljskih ljiljana. Činjenica da tome nije tako, potvrđuje da nismo dosegli tu slobodu. U takvim okolnostima, privlačenje bogatstva radi bogatstva, neće nam ispuniti život, niti nas uskladiti sa našom izvornom, božanskom naravi. Upravo suprotno: učvrstit će dominaciju i vlast ega. Poistovjetiti to s novim bogoštovljem znači dodatnu zbrku u, ionako konfuznoj, sferi duha. Obilje je stvoreno da služi životu, a ne da služi egu. Ne može se novo vino sipati u stare mješine, sve ako su one i vješto zakrpane. Snaga novog vina brzo će ih raskinuti i vino će se proliti. Nego, novo vino u nove mješine. Tko ima uši da čuje, neka čuje.
Što se zapravo krije iza tkz-og zakona privlačenja; funkcionira li on ili se radi o pukom zavođenju, duhovno dezorijentiranih, širokih masa? Prije svega želim istaknuti nužnost suptilne distinkcije. Na pitanje što je zima, može se odgovoriti različite načine: a) zima je doba godine, kada je hladno, ružno i sivo; b) zima je relativno hladno godišnje doba koje se ciklički ponavlja uslijed kruženja zemlje oko sunca. Jedno je subjektivni doživljaj zime temeljen na vlastitim osjećajima, a drugo objektivni iskaz temeljen na činjenicama. E, sad, kada je riječ o ZP koji spada u kategoriju uma, a ne u duhovnu realnost, nužan je dodatni oprez. Svatko od nas ima neki pojam o tome što je to um, no to ne vrijedi i za potencijal uma i zakone koji njime ravnaju.
Što se zapravo krije iza tkz-og zakona privlačenja; funkcionira li on ili se radi o pukom zavođenju, duhovno dezorijentiranih, širokih masa? Prije svega želim istaknuti nužnost suptilne distinkcije. Na pitanje što je zima, može se odgovoriti različite načine: a) zima je doba godine, kada je hladno, ružno i sivo; b) zima je relativno hladno godišnje doba koje se ciklički ponavlja uslijed kruženja zemlje oko sunca. Jedno je subjektivni doživljaj zime temeljen na vlastitim osjećajima, a drugo objektivni iskaz temeljen na činjenicama. E, sad, kada je riječ o ZP koji spada u kategoriju uma, a ne u duhovnu realnost, nužan je dodatni oprez. Svatko od nas ima neki pojam o tome što je to um, no to ne vrijedi i za potencijal uma i zakone koji njime ravnaju.
Vrlo mali broj ljudi vjeruje da um, potencijalno, ima gotovo beskrajne mogućnosti, a gotovo nitko ne zna, kako ih pokrenuti. Iz te perspektive ZP svakako ima svoje učinke, što nismo ni osporavali. Konfuzija nastaje kada pokušavamo proniknuti u narav i posljedice tih učinaka. Neosporno je, naime, da cijela priroda ima golemi potencijal moći, no kako ih pokrenuti, kako njima upravljati i s kojom nakanom, to je posve drugo pitanje. Stoga je, prije svega, nužno pojasniti razliku između sfere uma i sfere duha; Isusova i Abrahamova učenja o tom zakonu.
Zakon privlačenja, na Abrahamov način, spada u sferu uma kojim pretežito dominira ego i kao takav spada u svjetovnu, profanu razinu života i njoj na službu, bez obzira što većina njegovih pobornika to niječe. Reći za sebe da si duhovan i biti duhovan nije isto. Za razliku od Abrahamove, vizije duhovnosti, Kristov nauk inplicira prevazilaženje ego razine i uzdizanje u prostor duha, kraljevstvo ljubavi u kojem vlada sklad koji izvire iz same naravi duha, a ne iz vanjske potrage i nastojanja.
Kao što, zdravo tijelo, po samoj prirodi stvari posjeduje optimalnu toplinu kojoj ne treba ništa dodavati, ali kad nas trese groznica, svojevrsni izraz tjelesnog nesklada, nužno je toplinu nadoknađivati izvana, uz pomoć deka, toplih čajeva, masaža i sl. Gdje postoji sklad nisu nužne intervencije izvana. S druge strane, tom vanjskom intervencijom se ne otklanja uzrok nesklada kao što tablete ne liječe zubobolju, nego samo ublažavaju simptome u vidu boli. Ne osjećati bol nije isto što i biti zdrav. Isto vrijedi i za privlačenje bogatstva putem ZP, a la Abrham. Nije nemoguće, niti je neuobičajeno, no, ne utažuje glad duše, nego isključivo glad ega. Pojam bogatstva, kod ova dva zakona, posve su oprečni.
Zakon privlačenja, na Abrahamov način, spada u sferu uma kojim pretežito dominira ego i kao takav spada u svjetovnu, profanu razinu života i njoj na službu, bez obzira što većina njegovih pobornika to niječe. Reći za sebe da si duhovan i biti duhovan nije isto. Za razliku od Abrahamove, vizije duhovnosti, Kristov nauk inplicira prevazilaženje ego razine i uzdizanje u prostor duha, kraljevstvo ljubavi u kojem vlada sklad koji izvire iz same naravi duha, a ne iz vanjske potrage i nastojanja.
Kao što, zdravo tijelo, po samoj prirodi stvari posjeduje optimalnu toplinu kojoj ne treba ništa dodavati, ali kad nas trese groznica, svojevrsni izraz tjelesnog nesklada, nužno je toplinu nadoknađivati izvana, uz pomoć deka, toplih čajeva, masaža i sl. Gdje postoji sklad nisu nužne intervencije izvana. S druge strane, tom vanjskom intervencijom se ne otklanja uzrok nesklada kao što tablete ne liječe zubobolju, nego samo ublažavaju simptome u vidu boli. Ne osjećati bol nije isto što i biti zdrav. Isto vrijedi i za privlačenje bogatstva putem ZP, a la Abrham. Nije nemoguće, niti je neuobičajeno, no, ne utažuje glad duše, nego isključivo glad ega. Pojam bogatstva, kod ova dva zakona, posve su oprečni.
Kada bi smo prevazišli ego, sve u nama i oko nas bilo bi u izraz savršenog sklada. ZP stvara iluzorni dojam sklada, kao što doping daje iluzornu izdržljivost tijela, i zato unosi još više kaosa. Nitko normalan neće nepotrebno gutati tablete, koje, uzgred budi rečeno, nisu bez negativnih posljedica, ukoliko ima mogućnost otkloniti uzrok bolesti. Na duhovnoj razini ZP predlaže medikamente, a Kristov zakon iscjeljenje uzroka bolesti. Budući dolaze s različitih, međusobno oprečnih, razina, i put do cilja i sam cilj jesu različiti.
Punina života ne može se doseći sa ego razine i po diktatu ega. Za razliku od toga, Kristov zakon otkriva puninu tamo gdje već jest - na razini duha, razini ljubavi. Nema potrebe juriti za bogatstvom, uspjehom, svetosti... Na razini duha, sve to već jest naša istinska stvarnost. Sve služi životu, bez ikavog napora volje, s naše strane. To je, naime, božanski zakon upisan u sam Život slobodan od napora, otpora i želja. Sklad se otkriva sam od sebe. Činjenica odlučne spremnosti da bilo koji zakon, u prvom redu, upregnemo u svrhu materijalnog obilja, svjedoči da smo još daleko od te razine koju Isus prispodobi s kraljevstvom nebeskim.
Punina života ne može se doseći sa ego razine i po diktatu ega. Za razliku od toga, Kristov zakon otkriva puninu tamo gdje već jest - na razini duha, razini ljubavi. Nema potrebe juriti za bogatstvom, uspjehom, svetosti... Na razini duha, sve to već jest naša istinska stvarnost. Sve služi životu, bez ikavog napora volje, s naše strane. To je, naime, božanski zakon upisan u sam Život slobodan od napora, otpora i želja. Sklad se otkriva sam od sebe. Činjenica odlučne spremnosti da bilo koji zakon, u prvom redu, upregnemo u svrhu materijalnog obilja, svjedoči da smo još daleko od te razine koju Isus prispodobi s kraljevstvom nebeskim.
Da, da, poznato mi je kako i mnogi tičeri govore isto dok istovremeno nude korisne tehnike, metode, vježbe, afirmacije... za manifestaciju obilja koja, sama po sebi, predstavlja očitovanje nedostatka, pa dakle i nepovjerenja u stvaralačku Mudrost Života. To ne znači da ne možemo letjeti. Znači samo da moramo savršeno poznavati zakon da bi on radio za nas. Bildate li redovito mišiće imat ćete čvrste mišiće, bildate li ego, imat ćete čvrst ego. ZP u tome će vam svakako pomoći, ukoliko pronađete, koliko toliko suvislog, tičera. U protivnom, lako bi vam mogli stvoriti više kaosa nego što um može podnijeti.
Poštujem svačiju slobodu da misli i vjeruje što želi, no nemojmo brkati temeljne pojmove: uvjerenje sa istinom; sebičnost sa ljubavi prema sebi, ego potrebe sa potrebama duha. Svrha života nije u stjecanju materijalnog obilja, niti je ono znak da ste na visokoj vibraciji. Ljubav nije vibracija, ljubav nije osjećaj, niti je izraz, kakvog god, postignuća. Ne. Bogatstvo je znak da ste poprilično energije, vremena i truda posvetili tom cilju. I to je sve.
Ljubav je stanje duha s one strane ega i svih njegovih tražbina. Stanje u kojem je čaša uvijek puna života. Ne zato što stalno dolijevamo, nego zato što se ne može isprazniti. Pa, ako je čaša puna, nema potrebe za zakonom privlačenja, a ako nije, teško da će bilo koji zakon pomoći da se napuni. Jedno je sigurno:gdje ti je blago, tu ti je i srce. Ako je to ljubav, Isusov zakon sasvim će dostajati. Za ostalo, širok je put i utrta staza i mnogi njome hode, no kamo će koga odvesti, znat će samo onaj tko se njome zaputi.
Pitanje nije da li ZP vrijedi ili ne vrijedi; pitanje je tko je mjerodavan da o njemu poučava ex cathedra. To jednako vrijedi i za religiju, duhovnost, znanost, umjetnost.... Problem je jedino u tome što zakon vjerojatnosti, zakon neodređenosti ili kazneni zakon, neće olako poučavati bilo tko, dok to isto ne vrijedi za duhovna načela gdje se svatko laća tičerstva, a da sam još uvijek nije savladao ni najosnovnije pouke škole života. Čineći tako radimo medveđu uslugu svima onima koji očekuju da bi život trebalo kliziti tako glatko i bez teškoća kako to sugerira ećina tičera ZP, a kad im to ne pođe za rukom, njihovo prvotno oduševljenje se pretvori u ozlojeđenost i očaj, pa im stanje bude gore nego prije toga.
Isus na ovo skreće pažnju govoreći o tome kako nije dovoljno samo istjerati sve "demone" koji nas opsjedaju, nego treba znati održavati duh čistim kako se ti demoni ne bi vratili i postali jači i moćniji nego prije. O kakvim to demonima Isus govori? Pa, o onima s kojima se svakodnevno susrećemo kroz vlastiti ego nespreman da život vidi u široj i dubljoj perspektivi od one koju pruža ego. Sreća se, naime, ne svodi na posjedovanje "ja" obilja, nego na doživljavanje samoga života kao obilja i sukladno tome, doživljavanje sebe kao očitovanja tog obilja. U tom slučaju obilje već jest, pa nema nastojanja da se privuče u svoj život. Ljudi, međutim, imaju naviku činiti suprotno, a neadekvatni tumači zakona, bilo ovih ili onih, pomažu im zadržati takav jalov i promašen način. U tom smjeru ide i prigovor i poznati zahtjev L. Wittgensteina: O čemu se ne može govoriti, valja šutjeti!
Ljubav je stanje duha s one strane ega i svih njegovih tražbina. Stanje u kojem je čaša uvijek puna života. Ne zato što stalno dolijevamo, nego zato što se ne može isprazniti. Pa, ako je čaša puna, nema potrebe za zakonom privlačenja, a ako nije, teško da će bilo koji zakon pomoći da se napuni. Jedno je sigurno:gdje ti je blago, tu ti je i srce. Ako je to ljubav, Isusov zakon sasvim će dostajati. Za ostalo, širok je put i utrta staza i mnogi njome hode, no kamo će koga odvesti, znat će samo onaj tko se njome zaputi.
Pitanje nije da li ZP vrijedi ili ne vrijedi; pitanje je tko je mjerodavan da o njemu poučava ex cathedra. To jednako vrijedi i za religiju, duhovnost, znanost, umjetnost.... Problem je jedino u tome što zakon vjerojatnosti, zakon neodređenosti ili kazneni zakon, neće olako poučavati bilo tko, dok to isto ne vrijedi za duhovna načela gdje se svatko laća tičerstva, a da sam još uvijek nije savladao ni najosnovnije pouke škole života. Čineći tako radimo medveđu uslugu svima onima koji očekuju da bi život trebalo kliziti tako glatko i bez teškoća kako to sugerira ećina tičera ZP, a kad im to ne pođe za rukom, njihovo prvotno oduševljenje se pretvori u ozlojeđenost i očaj, pa im stanje bude gore nego prije toga.
Isus na ovo skreće pažnju govoreći o tome kako nije dovoljno samo istjerati sve "demone" koji nas opsjedaju, nego treba znati održavati duh čistim kako se ti demoni ne bi vratili i postali jači i moćniji nego prije. O kakvim to demonima Isus govori? Pa, o onima s kojima se svakodnevno susrećemo kroz vlastiti ego nespreman da život vidi u široj i dubljoj perspektivi od one koju pruža ego. Sreća se, naime, ne svodi na posjedovanje "ja" obilja, nego na doživljavanje samoga života kao obilja i sukladno tome, doživljavanje sebe kao očitovanja tog obilja. U tom slučaju obilje već jest, pa nema nastojanja da se privuče u svoj život. Ljudi, međutim, imaju naviku činiti suprotno, a neadekvatni tumači zakona, bilo ovih ili onih, pomažu im zadržati takav jalov i promašen način. U tom smjeru ide i prigovor i poznati zahtjev L. Wittgensteina: O čemu se ne može govoriti, valja šutjeti!
Primjedbe
Objavi komentar